Ključne poruke za migracijsku strategiju EU-a s 11 posjeta zemljama u svrhu utvrđivanja činjenica i više od 180 sastanaka s organizacijama civilnog društva koje rade na tom polju
Progon, sukobi i siromaštvo prošle su godine nagnali više od milijun ljudi da sigurnost potraže u Europi. Na teškom su putu mnogi nestali ili poginuli (većina se utopila). Većina onih koji su stigli do Europe prešla je Sredozemno more i pristigla uglavnom u Grčku i Italiju. Za one koji su preživjeli, dolazak u Europu rijetko se pokazao krajem patnji i teških uvjeta.
Kao dio svojih promišljanja o migracijskoj strategiji EU-a, EGSO je objavio izvješće na temelju posjeta zemljama u svrhu utvrđivanja činjenica i sastanaka s više od 180 dionika, uglavnom iz organizacija civilnog društva koje aktivno rade s izbjeglicama i migrantima. Izvješće je predstavljeno tijekom plenarnog zasjedanja EGSO-a u okviru rasprava o vanjskoj politici EU-a i migracijama u kojima su sudjelovali visoka predstavnica Federica Mogherini i povjerenik za migracije, unutarnja pitanja i građanstvo, Dimitris Avramopoulos.
U prosincu 2015. i siječnju 2016. izaslanstva EGSO-a posjetila su 11 država članica EU-a (Austriju, Bugarsku, Grčku, Hrvatsku, Italiju, Mađarsku, Maltu, Njemačku, Poljsku, Sloveniju i Švedsku) kako bi utvrdila probleme i potrebe te razmijenila najbolje prakse raznih aktera u tekućoj izbjegličkoj krizi.
Predsjednik EGSO-a Georges Dassis u vezi s tim posjetima izjavio je: „EGSO će institucijama EU-a uputiti napomene i ključne poruke s misija za utvrđivanje činjenica kako bismo ispunili svoje obveze prema europskim građanima i njihovim organizacijama, ali i svoju odgovornost prema čovječanstvu.“
Potpredsjednik EGSO-a za komunikaciju Gonçalo Lobo Xavier poručio je: „Organizacije civilnoga društva igraju veliku ulogu u raznim fazama postupka za traženje azila. No moramo učiniti više: krijumčari, pljačkaši, korupcija i nasilje, iznimno nepovoljni vremenski uvjeti, zatvorene granice, loši uvjeti prihvata i sve veća netrpeljivost građana samo su neke od teškoća s kojima se susreću muškarci, žene i djeca u potrazi za utočištem u Europi. EGSO je nakon misija za utvrđivanje činjenica bolje pripremljen da pruži doprinos rješavanju izbjegličke krize, kao i izradi politika za integraciju izbjeglica.“
Pavel Trantina, predsjednik Stručne skupine EGSO-a za zapošljavanje, socijalna pitanja i građanstvo, istaknuo je: „Humanitarna katastrofa je u velikoj mjeri izbjegnuta zahvaljujući izuzetnoj mobilizaciji i izvanrednoj ulozi organizacija civilnog društva i volontera u nekoliko država članica. Htjeli smo osigurati da se njihov glas čuje na razini EU-a jer se njihova uloga često podcjenjuje te se susreću s poteškoćama, a ponekad i s mržnjom.“
Predan tome da iznese glas onih koji rade na terenu, EGSO je državama članicama i institucijama EU-a prenio nekoliko ključnih poruka u vezi s rješavanjem izbjegličke krize, a to su:
Smanjiti broj (nepropisnih) ulazaka: potrebno je riješiti problem samog broja osoba koje dolaze u kratkom vremenskom razdoblju i činjenice da većina njih stiže u Europu nepropisnim kanalima. Učinkovite kontrole na vanjskim granicama ključni su preduvjet, ali osiguravanje granica ne smije podrazumijevati zatvaranje vrata onima kojima je zaštita potrebna iz humanitarnih razloga. Registracija na vanjskim granicama Europe mora biti obavezna, a Frontex bi u tome trebao imati veću ulogu. Izbjeglice trebaju sigurne i propisne rute za dolazak u EU; smrtni slučajevi, kršenje ljudskih prava i izloženost krijumčarenju i trgovini ljudima moraju se spriječiti. Uzimajući u obzir mandate Odjela za humanitarnu pomoć i civilnu zaštitu Europske komisije (ECHO) i Frontexa, EU bi trebao uložiti veći trud u koordinaciju humanitarnih napora i osigurati veću prisutnost na terenu.
U zemljama porijekla potrebno je staviti težište na vladavinu prava, ljudski i socijalni razvoj te sigurnost, uz pružanje konkretnih izgleda lokalnom stanovništvu, a posebice mladim ljudima. EU bi trebao dati potporu izbjeglicama u zemljama koje graniče s područjima sukoba. Turska, Libanon i Jordan prihvatili su najveći dio izbjeglica. U tim regijama trebalo bi povećati ulaganja u pomoć i osigurati više razvojnih inicijativa, uključujući i one koje provode organizacije civilnog društva, a koje poboljšavaju stanje u kojem se nalazi raseljeno stanovništvo. Informativne kampanje trebaju odvraćati gospodarske migrante od dovođenja života u opasnost pri pokušaju dolaska u EU. Priče povratnika trebaju služiti kao preventivno sredstvo i pobijati neobjektivne informacije koje šire krijumčari.
Prihvatiti izbjeglice i pomoći im na human način: civilno društvo žali zbog nepostojanja zajedničkog pristupa EU-a upravljanju velikim priljevom izbjeglica, kao i zbog nepostojanja funkcionalnog zajedničkog sustava azila. Dublinskim sustavom ne može se prikladno odgovoriti na masovan priljev te se on mora revidirati. EGSO preporučuje dovršenje istinskoga zajedničkog europskog sustava azila utemeljenog na zaštiti ljudskih prava, solidarnosti i podjeli odgovornosti. U tom bi sustavu trebali postojati jedinstveni kriteriji za pružanje zaštite azilom kako bi se okončalo biranje države s najboljim uvjetima za azil te poštena raspodjela izbjeglica. Nedovoljno djelovanje vlada ostavlja mogućnost beskrupuloznim ljudima da iskorištavaju izbjeglice koje su prepuštene sebi samima. Europska bi komisija trebala osigurati da sve države članice poštuju zakonodavstvo EU-a o azilu, posebno u pogledu Direktive o uvjetima prihvata.
Osigurati veću potporu organizacijama civilnog društva: organizacije civilnog društva igrale su veliku ulogu – često pokrivajući propuste nacionalnih i regionalnih vlasti – u raznim fazama postupka traženja azila, uključujući ispunjavanje osnovnih potreba izbjeglica, osiguravanje smještaja, pružanje informacija te socijalnu i psihološku pomoć. Međutim, te su organizacije ponekad u međusobnoj konkurenciji za sredstva ili za ispunjavanje kvota, što može oslabiti ukupnu vrijednost njihovih usluga. Trebalo bi im omogućiti da lakše i brže dobivaju sredstva EU-a. EU bi također trebao organizirati razmjenu i primjenu dobrih praksi među organizacijama civilnog društva te osigurati da se te prakse učinkovitije koriste u izradi politika.
Promijeniti priču: javna potpora za prihvaćanje izbjeglica preduvjet je za promjenu sve raširenijeg negativnog stava te uz pomoć medija i organizacija civilnog društva javnost mora dobiti informacije o izbjeglicama utemeljene na činjenicama. Pitanje izbjeglica mora se depolitizirati, a države članice moraju zajamčiti da se organizacije ne diskriminiraju na temelju političke odanosti ili političkih sklonosti. U javnosti bi se trebalo više govoriti o pozitivnim primjerima uspjeha migranata, kao i o njihovom doprinosu gospodarskom, socijalnom i kulturnom životu Europe. Na izbjeglice se ne bi trebalo gledati kao na prijetnju, već kao na priliku za europski gospodarski i socijalni model; rast i otvaranje radnih mjesta pomažu u suzbijanju netrpeljivosti prema izbjeglicama. Uspješni izbjeglice moraju biti vidljivi kao uzori, a EU treba podupirati razmjenu primjera dobre prakse na tom području. Države članice moraju ojačati višekulturno i nediskriminacijsko obrazovanje u školskim programima.
Osigurati integraciju izbjeglica: Održive dugoročne integracijske politike koje obuhvaćaju analizu i priznavanje kompetencija, obrazovanje i osposobljavanje, uključujući građansko obrazovanje i tečajeve jezika, moraju se primijeniti u što ranijoj fazi postupka traženja azila. Izbjeglice se trebaju pridržavati zakona zemlje domaćina i prihvatiti njezinu kulturu. To podrazumijeva poštovanje ravnopravnosti spolova i ženskog autoriteta, npr. u slučaju nastavnica, liječnica, socijalnih radnica itd. U tu svrhu države članice trebaju osigurati financijska sredstva za savjetovanje i mentorstvo, a razmjena dobrih praksi među zemljama od presudne je važnosti. Potrebno je na odgovarajući način uzeti u obzir pitanja koja zabrinjavaju lokalno stanovništvo.
Integracija započinje učenjem jezika, no može se postići samo integracijom na tržište rada. Prepreke pronalaženju održivog zaposlenja uključuju gubitak osobnih potvrda te nepriznavanje diploma i kvalifikacija, uz manjak mogućnosti za zaposlenje u zemljama s visokom stopom nezaposlenosti. Države članice trebale bi uključiti organizacije civilnog društva, a posebno poslodavce i sindikate, kao i regionalne vlasti, u osmišljavanje integracijskih politika, i kako bi se zajamčilo da izbjeglice razviju kompetencije za popunjavanje specifičnih praznina na tržištu rada. Države članice bi tražiteljima azila trebale omogućiti da se zaposle što je prije moguće kako bi se izbjeglo zastarijevanje kompetencija te kako bi se tražiteljima azila omogućilo da postanu samostalni i ekonomski produktivni.
