Ivan Raos
U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu hrvatskoj i europskoj javnosti u četvrtak 10. ožujka 2016. predstavljena je dojmljiva knjiga Ernest Weissmann: društveno angažirana arhitektura, 1926. – 1939. koje je autorica dr. sc. Tamare Bjažić Klarin. Zapravo riječ je o autoričinoj doktorskoj disertaciji načinjenoj u sklopu znanstvenog projekta Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU – Modernizam i prostorni identitet Hrvatske u 20. stoljeću kojeg je predvodio pok. akademik Boris Magaš. Knjigu je u svoj nakladi objavila Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti uz pripomoć međunarodnih ustanova iz Švicarske i Francuske ali i tuzemnih hrvatskih ministarstva kulture i znanosti i Akemijine zaklade
Knjiga dr. sc. Bjažić Klarin prvi put donosi cjelovit uvid u dio profesijskog djelovanja Ernesta Weissmanna (1903. – 1985.) koji je bio iznimno dinamična i kreativna osobnost u poletnim onodobnim umjetničkim praksama u Hrvatskoj i Europi, pa i u svijetu. Arhitekta koji je zaista u svoje doba bio ključna osoba hrvatske arhitekture, ugledan sudionik i kreator stvaralačkog izričaja, protagonist i pronositelj ali i tumač spoznaja o povjesnici svjetske arhitekture 20. stoljeća.
Predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić govoreći uvodno istaknuo je kako se Weissmann još kao mladić uspio uvjerljivo nametnuti svojim raspoznajnim i autentičnim idejama sa socijalnom osjetljivošću kojima je na subjektivan način simbolizirao avangardu s periferije. „Weissmann je zadužio hrvatsku arhitekturu, urbanizam i kulturu, ali dugo je bio zanemaren pa nismo ni znali kako smo još tridesetih godina prošlog stoljeća imali ovakvog čovjeka koji je mogao ravnopravno nastupati na svjetskoj sceni“, kazao je akademik Kusić.
Zapaženo je o Ernestu Weissmannu govorila autorica knjige dr. sc. Tamara Bjažić Klarin koja je naročito istaknula Weissmannovu predanost ideji društveno odgovorne arhitekture, pritom je iznjela niz zanimljivih detalja. „Weissmann je agilno djelovao na njezinoj afirmaciji u domovini, samostalno i u sklopu Radne grupe Zagreb, ali i u okrilju Međunarodnog kongresa moderne arhitekture (CIAM), vodećeg svjetskog arhitektonskog i urbanističkog foruma od 1928. do 1959“.
Autorica knjige dr. sc. Bjažić Klarin spomenula je Weissmannov izražajno dojmljiv projektantski opus koji je zasnovan na znanstveno-analitičkoj inženjerskoj metodi i, kojeg uglavnom čine standardizirane tipske zgrade zdravstvenih ustanova i multifunkcijski javni objekti kojima zapravo izražava i promiče novo građenje, kulturizam, funkcionalizam, ekonomičnost i najonodobnija tehnička rješenja, odnosno cjelovit način uzročno-posljedičnog promišljanja programa, prostora, konstrukcije i oblikovanja. „Bio je društveno angažiran arhitekt s misijom, kojemu je svrha bila bolje društveno okruženje za sve, a ponajviše za ljude s margine društva – radničku populaciju“, zaključila je svoje izlaganje dr. sc. Bjažić Klarin.
Akademik Andrija Mutnjaković kao voditelj Hrvatskog muzeja arhitekture HAZU podsjetio je i na ostala istaknuta imena zagrebačke i hrvatske arhitekture između dva svjetska rata, među mnogima poglavito se ističu Viktor Kovačić, Drago Ibler, Juraj Neidhardt, Vlado Antolić, Drago Galić i Vladimir Turina. Ujedno je akademik Mutnjaković spomenuo i Weissmannovo djelovanje u Londonu i Parizu u razdoblju od 1933. do 1937. kad je unutar CIAM-a zagovarao aktivno participiranje arhitekata u promjeni aktualnih društvenih prilika, čime donekle izravno implicira i politički angažman. Podsjetio je i na Weissmannovo djelovanje nakon Drugog svjetskog rata u Ujedinjenim narodima, na dužnosti direktora Odsjeka za stanovanje i urbanizam, s pozicije s koje je nadalje utjecajno doprinosio razvoju struke u Hrvatskoj ali i u susjednim državama, naročito angažiranjem hrvatskih tuzemnih stručnjaka u inozemstvu na međunarodnim projektima, od kojih su najpoznatiji turistički projekti na Jadranu i obnova u potresu razrušenog Skoplja.
Knjiga je zasnovana na sustavnom znanstvenom istraživanju ove brižne hrvatske znanstvenice o Weissmannovu kreativnom svekolikom izrazu kojeg je u hrvatskoj arhitekturi između 1926. – 1939. autentično i moćno izražavao ostvarivši pritom niz značajnih projekata sve do okupacije Poljske, što je predhodilo Drugom svjetskom ratu, a zapravo je bilo presudno što je ostao živjeti u New Yorku. Autorica znalački dokumentirano progovara mnogim Weissmannovim europskim istupima (Pariz), i o kasnijim istupima, ali i o hrvatskoj graditeljskoj baštini. Knjiga ujedno pokazljivo dokazuje s kolikom znatiželjom i kakvom je vještinom autorica znanirano zavirivala u više od 30 arhivskih, muzejskih i znanstvenih ustanova u inozemstvu i Hrvatskoj poštujući životni put i djelo ovog svjetski vrsnog i značajnog hrvatskog arhitekta.
Na preglednih 349 stranica knjiga sadržajem dojmljivo oznanjuje obilje dvojezično tiskanog (na hrvatskom i engleskom) deskriptivnog teksta kojeg slikovito obrazlaže na više od 300 fotografija, od kojih su mnoge arhitektove fotografije ali i koje kakvi perskriptivni prikazi zanimljivih skica i vizura, baš kao i mnogobrojni crteži i nacrti koji su uvelike bitni za povjesnicu arhitekture u Hrvatskoj i Europi. Knjiga je bitna i stoga, jer prvi put objavidbom ove knjige cjelovito je predočena grafička fotodokumentacija vezana uz sudjelovanje Radne grupe Zagreb na Četvrtom kongresu CIAM-a u Ateni 1933., kao i do danas nepoznati Weissmannovi projekti kao što su oni za Đački oporavilišni dom ili Planinski hotel. Knjizi je vješto pridodat i katalog od tridesetak Weissmannovih realiziranih projekata, među kojim su i paviljoni Agronomskog fakulteta u Zagrebu kao i obiteljske kuće Kraus i Podvinec u Zagrebu.
Sve u svemu u dupko popunjenoj knjižnici HAZU u Zagrebu na predstavljanju knjige dr. sc. Bjažić Klarin o poznatom hrvatskom arhitektu Ernestu Weissmanu koji je svojedobno predvodio, uvjerljivo kreirao i raspoznajno izražavao od 1926. – 1939. društveno angažiranu arhitekturu, okupilo se više od stotnu i pedeset radoznalih posjetitelja vidno zadovljnih što su nazočili predstavljanju ove dojmljive dvojezične knjige, koja ih je kao takva uvelike oduševila baš kao i izlaganja predstavljača, za koje je vladala iznimno velika znatiželja strukovno kulturske javonosti i oveće zanimanje medija. Pritom su mediji baš kao i posjetitelji predstavljanje ove vrlo vrjedne knjige koja naveliko upotpunjuje i obogaćuje spoznaje o arhitektoskoj baštini u Hrvata i Europe doživjeli zaista kao posebno kulturski aktualano zbivanje i doživljaj kojeg će pamtiti koji kao takav u sadanjosti je potreban u polju ovodobne hrvatske arhitekture i o kojem argumentiranim pohvalama mediji izvješćuju hrvatsku javnost.
