Događaj čekan nepuna četiri desetljeća razbuktao nostalgiju i “pojeo” knjige
Tekst: Dušan Musa
pogledajte 45 fotografija autora Davorina Bulića
Što reći o knjizi čiji su svi primjerci dopremljeni na promociju rasprodani?
Upravo se to dogodilo s knjigom “Pruge koje su život značile” Stanislava Vukorepa, novinara i publiciste iz Čapljine, na promociji održanoj u Lovačkom domu u Ravnom. Dojam je da tajnu otkrivaju riječi samog autora koji je sa žalom primijetio: “Na 370 kilometara trase, jedino je ostala jedna lokomotiva, u Trebinju”. Na promociju su pristigli bivši i sadašnji željezničari, zaljubljenici uskotračnih pruga od Čapljine do Dubrovnika i ini.
Poštovanje prema autoru koji se potrudio na 532 stranice i čak 760 fotografija bar vizualno vratiti obožavanog “boku” razgrabilo je dopremljeni kontingent knjiga unatoč cijeni od 50 KM!
(Op. S. Katić – „boko” je kolokvijalan naziv za popularni lokalni; uvijek prepun učenika i radnika, vlak Hutovo-Čapljina, a tako ga prozvali podrugljivi Gabeljani jer je u Hrasnu, Brštanici i Hutovu muško ime Boko tako učestalo, a njima čudno i zamalo ga kod njih i nema)
Prvi predstavljač Niko Vuković, nekadašnji otpravnik vlakova u Čapljini, uz ostalo je kazao kako je otpravnik nekada bio treći čovjek u gradu “odmah iza predsjednika općine i predsjednika komiteta”!
Mladen Bevanda, koji se svojedobno kao učitelj na tom području vozio “bokom”, primijetio je misleći na prugu – kad se jednom nešto izgubi, teško se vraća – . Umjesto spriječenog prof. Ivana Lovrića, recenziju knjige predočila je Danijela Maslać, njegova asistentica s Građevinskog fakulteta u Mostaru.
Nazočnima se uime nakladnika knjige obratio i Andrija Šimunović, načelnik općine Ravno, a u programu su još sudjelovali Nikša Vuletić koji je čitao ulomke, HKUD “Hutovo” iz Hutova i kolega Ante Bender za ovu prigodu obučen kao otpravnik. Scenografija uz zvukove ‘parnjača’ pratila je promociju knjige “Pruge koje su život značile” Stanislava Vukorepa.
(Op. S. Katić – scenografija je u Sali bila iznenađenje (originalni radni stol otpravnika vlakova, onaj induktorski telefon (što ga se „navija” ručno), tiskač voznih karata, željezničatski fenjer te otpravnikov loparić (vidi se pri zidu iza).
Voditelj programa je svaku točku i govornika najavio okretanjem tel. ručice i glasnim upitom (nekom imaginarnom pretpostavljenom – imenujući ga brojem nar 84 -538 moguli postiti u stanicu gosp. Niku Vukovića , ostaje 10 minuta) da li daje suglasnost.
Stanislav je imao i jedno malo iznenađenje; iz džepa je izvadio zlatnu deseticu što mu za tu večer ustupu neki Jurković, kome je od pok. djeda ostala u naslijeđe a njemu je ostavio ćaća od one sume koju je AU isplatila za eksproprirano brdo kojim je prošla trasa pruge.
Za trajanja prezentacije u ćošku udno sale su na velikom ekranu prolazile slike i tutnjali vozovi, a glazbena podloga je bila kloparanje po tračnicama, huk parnjače i prodoran pisak – povremeno)
Upravo se to dogodilo s knjigom “Pruge koje su život značile” Stanislava Vukorepa, novinara i publiciste iz Čapljine, na promociji održanoj u Lovačkom domu u Ravnom. Dojam je da tajnu otkrivaju riječi samog autora koji je sa žalom primijetio: “Na 370 kilometara trase, jedino je ostala jedna lokomotiva, u Trebinju”. Na promociju su pristigli bivši i sadašnji željezničari, zaljubljenici uskotračnih pruga od Čapljine do Dubrovnika i ini.
Poštovanje prema autoru koji se potrudio na 532 stranice i čak 760 fotografija bar vizualno vratiti obožavanog “boku” razgrabilo je dopremljeni kontingent knjiga unatoč cijeni od 50 KM!
(Op. S. Katić – „boko” je kolokvijalan naziv za popularni lokalni; uvijek prepun učenika i radnika, vlak Hutovo-Čapljina, a tako ga prozvali podrugljivi Gabeljani jer je u Hrasnu, Brštanici i Hutovu muško ime Boko tako učestalo, a njima čudno i zamalo ga kod njih i nema)
Prvi predstavljač Niko Vuković, nekadašnji otpravnik vlakova u Čapljini, uz ostalo je kazao kako je otpravnik nekada bio treći čovjek u gradu “odmah iza predsjednika općine i predsjednika komiteta”!
Mladen Bevanda, koji se svojedobno kao učitelj na tom području vozio “bokom”, primijetio je misleći na prugu – kad se jednom nešto izgubi, teško se vraća – . Umjesto spriječenog prof. Ivana Lovrića, recenziju knjige predočila je Danijela Maslać, njegova asistentica s Građevinskog fakulteta u Mostaru.
Nazočnima se uime nakladnika knjige obratio i Andrija Šimunović, načelnik općine Ravno, a u programu su još sudjelovali Nikša Vuletić koji je čitao ulomke, HKUD “Hutovo” iz Hutova i kolega Ante Bender za ovu prigodu obučen kao otpravnik. Scenografija uz zvukove ‘parnjača’ pratila je promociju knjige “Pruge koje su život značile” Stanislava Vukorepa.
(Op. S. Katić – scenografija je u Sali bila iznenađenje (originalni radni stol otpravnika vlakova, onaj induktorski telefon (što ga se „navija” ručno), tiskač voznih karata, željezničatski fenjer te otpravnikov loparić (vidi se pri zidu iza).
Voditelj programa je svaku točku i govornika najavio okretanjem tel. ručice i glasnim upitom (nekom imaginarnom pretpostavljenom – imenujući ga brojem nar 84 -538 moguli postiti u stanicu gosp. Niku Vukovića , ostaje 10 minuta) da li daje suglasnost.
Stanislav je imao i jedno malo iznenađenje; iz džepa je izvadio zlatnu deseticu što mu za tu večer ustupu neki Jurković, kome je od pok. djeda ostala u naslijeđe a njemu je ostavio ćaća od one sume koju je AU isplatila za eksproprirano brdo kojim je prošla trasa pruge.
Za trajanja prezentacije u ćošku udno sale su na velikom ekranu prolazile slike i tutnjali vozovi, a glazbena podloga je bila kloparanje po tračnicama , huk parnjače i prodoran pisak – povremeno)
Ravno 2015 – detalj iz samog centra sela: autentično kameno guvno i pojata zv. „saladž” jer ima ovaj nastavak, opleten prućem konopljike koji se napuni mokrim klipovima kukuruza, (ćinkvantin – što se zove) što bi ga ujesen stari Ravnjani dramatično ugrabili sa svojih njiva prije već im ga „goropadnica” Trebišnjica u duboko jezero pretvori. Jedino se u ovakvim „sušarama” klip mogao pravilno osušiti, a to je trajalo dugo ; čitavu zimu i do sredine proljeća. Na sredini guvna su mlinska kola od seoskih žrvnja. Ovu fotografiju sam našao na portalu Pogled.ba u središte zbivanja. Slavko Katić
Don Nedjeljko Krešić naš sadašnji (gradački) župnik, u “program” je upao spontano i samoincijativno – na kraju i oduševio umijećem željezničara. Malo je poznato da je prije bogoslovije završio za tehničara željezničkog saobraćaja u Sarajevu. On je rođen “na pruzi”. Mala stražarska kućica na stajalištu Zelenikovac (1. od Hutova ka Popovu) i gdje mu je otac Martin stanovao kao “desetar” na održavanju pruge. On je biranim riječima zahvalio autoru Stanislavu u ime sve djece koja su rođena na “ćirinoj” pruzi. To je jedini DUMO koji je uistinu vozio voz i to onaj uskotračni. Hvala mu!
