Novi ciklus Krešimira Hlebeca pod nazivom „Tijelo odsutnosti“ čine crteži olovkom i ugljenom srednjeg i velikog formata. Karakteriziraju ga figurativan pristup (portreti, muzički instrumenti) te daljnja razrada originalnog elementa – ugrađenog ogledala – kao dijela kompozicije.
Tijelo odsutnosti
Već kod prvog pogleda na slike u olovci Krešimira Hlebeca, ostajemo zadivljeni, ali i zbunjeni. Fascinirane fotografskom točnošću oblika, intrigira nas cjelina, uglavnom začudna i pomaknuta. I tu negdje uhvaćeni u međuprostoru mogućeg i nemogućeg, počinjemo promišljati vječno pitanje mimesisa i autorske autonomije u umjetnosti.
Pitanje imitacije isječka stvarnosti u umjetničkom djelu doista je staro kao i umjetnost sama.
Krešo je jedan od rijetkih suvremenih mlađih umjetnika koji se u potpunosti posvetio crtežu olovkom, kojom zapravo više slika nego crta. Tehnika olovke i ugljena, boja crno-bijele fotografije, suprotstavljene plohe svjetla i sjene, samokontrola poteza, njegove su osnovne, prepoznatljive reference. Neobičnom minucioznošću iscrtkava svjetlost i sjenu na plohama, uglavnom zanemarujući detalje i tako zapravo od viđenih, realnih oblika kreira ekspresivni, crno-bijeli ambijent minimalistički hladan i do bola ispunjen znakovitom tišinom. Istovremeno dakle, imitativan i ekspresivan, površnog gledaoca zavodi sličnošću s onim što sam može ili hoće pojmiti, a onom drugom gledaocu koji je sklon ući u međuprostore sive tišine, nudi neobičnu igru znakovlja i simbolike. Igru u kojoj će zainteresirani promatrač moći iskreirati više različitih značenja i osjetiti radost igre istovremeno.
Imitacija isječka stvarnosti s početka priče tako dobiva sasvim novu, osobnu dimenziju. Niti je isječak stvarnosti zadan, niti ga je moguće imitirati, niti ga itko može jednako vidjeti, a kamoli doživjeti. Dojam stvarnosti gotovo fotografski sličan stvarnosti samoj, zapravo je u svojoj biti nestvaran, virtualan, kao i stvarnost sama.
Ponekad će nam se učiniti da u Hlebecovim ambijentima osjećamo ugođaj magičnog realizma u naglim arkadnim skraćenjima, ili prividni besmisao nadrealnih hermetičnih sklopova. I bit ćemo u pravu, jer ti su herojski svjetovi također dio, već univerzalnog, globalnog virtualiteta (stvarnosti), koji danas možda više (teže) nego u svoje vrijeme stoji na staklenim nogama poput Dalijeva slona.
Autorska autonomija unutar ovako mimetički samozadanog pristupa oblikovanju, svakako je važnije pitanje u osobnom razvoju umjetnika. Izbor tema i ideja koje će vizualno promisliti, veći je izazov autoru koji olovku ili ugljen koristi postojanom, uigranom vještinom.
Izbor tema razumljivo je raznolik s obzirom da se radi o mladom autoru, ali svakako se mogu uočiti dva bitno različita smjera u pristupu. Ja bih ih nazvala predstavljački i refleksivni. Doduše oni se neprestano isprepliću i preklapaju, ali ipak se na svakom pojedinom djelu može prepoznati prevlast jednoga ili drugoga. Prvi je dominantan u portretima i fokusiranim predmetima, a drugi u svim onim radovima koji sadrže priču. Ali kako je kod Krešimira Hlebeca samo tehnika crno-bijela, tako valja primijetiti da tako „predstavljački“ autoportret npr. Sadrži itekako interesantnu, gotovo samoironičnu, „dijaboličnu“ priču, prepunu refleksija na autorovo nematerijalno postojanje. Dok s druge strane u triptisima ( Vuprem oči, Prožimanja, Ruke ), u kojima vizualizira ideje glazbe, prostora, komunikacije, dakle kompleksna refleksivna područja, za što se nužno koristi predmetima-znakovima, koji su međutim toliko sugestivni svojom vizualnom točnošću da nas upravo oduševljavaju svojom „predstavljačkom“ kvalitetom ( Ruke, npr.).
Možda najbolje prožimanje ova dva pristupa, autor razvija kroz iznimnu malu cjelinu ove izložbe, cjelinu koju čine portret Josipa Štolcera Slavenskog i triptih „Vuprem Oči“. Citat fizičkog izgleda kompozitora s fotografije, diskretno nadopunjuju aplicirane naočale-ogledala, sugerirajući gledanje kao takvo. Gledanje u smislu raznih vremenskih, prostornih i semantičkih perspektiva, podjednako Štolcerovih kao i Hlebecovih, publike koja gleda ali i one koja sluša. Jer ako „Vuprem oči“ u istoimeni triptih, ono što ću vidjeti biti će metafora glazbe, refleksivne i asocijativne, od fragmenata narodnog međimurskog melosa pa do složenih harmonija moderne simfonije, upotpunjena svim pojedinačnim doživljajima neba nad Međimurjem koje svaki gledaoc-slušaoc jednom vidi i zauvijek čuje. Ova predstavljačko-refleksivna cjelina sastoji se od metaforičkih slika koje se jednostavno mogu sažeti u pojam Majskog Muzičkog Memorijala, a naočale od ogledala daju novu, suvremenu dimenziju postojanja kako J.Š.Slavenskom, tako i festivalu slike i glazbe.
Paralela s fotografijom u nekoliko se razina konstantno provlači u ovom opusu, a neki od radova ( Prožimanja ), sugeriraju i kretanje u virtualnom prostoru, stoga nije čudno što je kadar i kadriranje vrlo važan autorski detalj. U početku su to uobičajeni slikarski kadrovi u koje se jednostavnim nizanjem ili raspoređivanjem komponira priča. Kasnije, primjenom primjerenijeg, ekspresivnog, razlomljenog kadra i srodne izlomljene kompozicije dobiva efekt fluidnog kretanja zvuka, čiju bezgraničnost pojačava i naglašenim otvorenim kompozicijama, rezanjem objekata i postavom dijelova u triptih ( Vuprem oči ). Tu su još i fotografski i popartistički krupni planovi, možda i ponajbolji, u multipliciranoj postavi sa dakako sasvim drugačijim značenjskim efektom.
Upravo ta toliko klasična i toliko jednostavna kombinacija horizontale i vertikale sažima bit djela Krešimira Hlebeca, istovremeno na razini kompozicije i kadra, ali i teme i načina izvedbe crteža i promišljanja djela u cjelini.
I konačno, Krešimir Hlebec je autor mlađe generacije, akademski slikar- grafičar, koji svojim radom spaja klasični pristup umjetničkom oblikovanju i sasvim suvremeni odnos prema temi. Klasičnoj kompoziciji i preciznoj izvedbi crteža do savršenstva, pridodaje slikarski, gotovo barokni odnos prema svjetlosti i sjeni, a sklonost velikim ravnim plohama odaje minimalističku potrebu za redom u svijetu koji stvara. U takav klasični okvir zatim ulazi suvremenost sveprisutnom sumnjom, propitivanjem, ironijom. Ulaze likovi, predmeti, mogući i nemogući i počinje priča, sukob, drama. Događa se zadivljenost i zbunjenost. Imitacija života u autonomnom svijetu slike. Svaka sličnost sa suvremenom nadrealnom svakodnevicom sasvim je izvjesna.
Ksenija Kipke, prof.
Krešimir Hlebec je rođen 1973. godine u Čakovcu. Osnovnu školu završio je u Čakovcu, a srednju tekstilnu u Varaždinu. Godine 1998. godine diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Zdravka Tišljara, smjer akademski slikar – grafičar. Od tada kontinuirano izlaže na samostalnim i skupnim izložbama.
03.05.2010.
