U četvrtak, 18. lipnja u 19 sati u Galeriji ULUPUH u Tkalčićevoj 14 u Zagrebu otvara se izložba fotografija studenata Akademije dramske umjetnosti pod nazivom Nova imena
Ova već tradicionalna godišnja izložba koja se u Galeriji ULUPUH organizira od 2005. godine, predstavit će radove studenata dodiplomskog i diplomskog Studija snimanja, nastale tijekom nastave protekle akademske godine. Organizator je Katedra za fotografiju, a selekciju radova kao i likovni postav izložbe potpisuju Darije Petković, doc.; Jelena Blagović, asist., Iva Prosoli i Maša Bajc, asist.
I ove će se godine, kao i proteklih, predstaviti radovi koji su rezultat cjelogodišnjeg studentskog rada. U okviru zadanih i slobodnih tema studenti izlažu pejzaže, portrete, aktove, kritički promišljaju sadašnjost i prošlost ili pak grade intimne priče.
Izložba će se moći pogledati do 30. lipnja, radnim danom i subotom od 10 do 21 sat. Nedjeljom i praznicima galerija je zatvorena. Ulaz na izložbu je slobodan.
Nova imena
I opet je stiglo vrijeme da se podvuče crta pod prošlogodišnji rad Studija snimanja i Katedre za fotografiju. Pod mentorstvom nastavnika Gorana Trbuljaka, Darija Petkovića, Jelene Blagović i Maše Bajc, studenti su radili na zadacima i autorskim serijama fotografija, da bi se na kraju odabrali najuspješniji radovi za godišnju izložbu.
Već na prvi pogled uočljivo je da ove godine dominira portret.
Na prvoj godini preddiplomskog Studija snimanja čak četvero studenata odabralo je portert ili autoportret. Marko Vodopija i Pavle Kocanjer izlažu reportažnu varijantu žanra, Matko je bilježio svoga djeda u dnevnim obavezama, dok se Pavle fokusirao na lica ljudi, koji su se okupili na Jelačićevom trgu uoči antifašističkog prosvjeda.
Santana Picco osim portreta izlaže i mrtve prirode, s obiljem kršćanske i ine direktne simbolike. Pritom koketira s kičem, a nadrealnim kombiniranjem elemenata i atmosferom priziva Petera Witkina. Anđela Vidić izlaže kolaže – konstruira imaginarna lica od fotografiranih dijelova lica svojih sestara. Ostavljajući pritom intervenciju vidljivom, kako sama naglašava, „ukazuje na genetske manifestacije (razvoj i starenje) koje čine odnos vizualnih razlika osoba u krvnom srodstvu, odnosno na estetske diferencijacije na morfološko-anatomskoj i mentalno-sociološkoj razini.”
Vlastitim likom i osobnošću su se bavile Magdalena Ptiček i Lili Zaneta. Magdalena u seriji autoportreta naslovljenoj Nedostajanja, u formi diptiha, pokušava/izbjegava uspostaviti komunikaciju sa samom sobom, pokretima i položajima tijela, odnosno „svojom prisutnošću pokušava iskazati vlastitu neprisutnost”. Lili snima s leđa vlastito tijelo, koje pritom zauzima samo trećinu kadra, otvaranjem i zatvaranjem tijela želi „iznijeti trenutne osjećaje podvojenosti, dvije strane osobnosti u istom trenutku”.
Hana Kunić i Kosjenka Cindori Vrhovski približile su se apstrakciji. Hana snimkama ulične rasvjete, koje donosi grafički, a Kosjenka kolorističkim fotografijama, nastalim dugom ekspozicijom, koje pokazuju njezinu fascinaciju svjetlom i odnosima linija i boja.
I studenti druge godine prediplomskog studija snimanja mahom izlažu portrete, no njih odlikuje znatno konceptualniji pristup. Dea Botica suptilno i nenametljivo bilježi dnevnički odnose u vlastitoj obitelji u različitim svakodnevnim situacijama. Denis Butorac snima trojicu mlađe braće, i „u pokušaju fotografiranja klasičnih portreta, bilježi sve ono prije i poslije njihove strpljivosti i svjesnog poziranja”, pri čemu nam jasno donosi njihove osobnosti.
Ante Cvitanović „izaziva” svoje modele, fotografira ih naopako, u visećem položaju. Strah od pada uzrokuje izraženu ekspresiju, zanimljivu promatraču, koji neizbježno uočava da je u slici nešto pomaknuto. Ante Delač radi mikroskopske snimke vlastitog tijela, dok suprotno njemu, Mihael Kovač makroobjektivom snima profilne slike ljudi na Facebooku, ukazujući na njihovu neprepoznatljivost, kao na ekvivalent neobjektivnosti profila, pod kojim se ljudi na toj društvenoj mreži često prikazuju.
Vana Katančić kroz seriju fotografija inspiriranu zapisima i rečenicama iz razgovora s osobama s psihičkim poremećajima, prikazuje nasilje prema tijelu – vezivanje i crveno kao simbol krvi, ranjavanja.
Martin Šatović estetizira malformirane fetuse životinja u formalinu.
Duje Miliša snima mrtve prirode u studentskom stanu na temelju zatečenih rekvizita.
Jurica Marković u formatu knjige, inspiriran Stephenom Shoreom izlaže seriju fotografija nastalih na putovanjima, čime „pokušava pronaći estetski potencijal u naoko nevažnim prizorima pored kojih smo skloni prolaziti i proživjeti ih bez pridavanja posebnog značaja.”
I Dorijan Šipuš izlaže knjigu, u kojoj objedinjuje snimke stranica knjiga posuđenih iz knjižnica, na čijim su marginama čitatelji ostavili komentare i poruke. Takvim postupkom priziva praksu, koja digitalizacijom literature sve više nestaje.
Kod studenata treće godine Studija snimanja također dominira portretiranje.
Martina Anišić snima aktove svoje majke u njezinom domu, dok Stela Horvat rekonstruirajući sjećanja iz djetinjstva snima „svoju majku u kadi za vrijeme večernjeg rituala”. Aktom se bavi i Tena Pavletić, koja dijelove tijela apstrahira i svodi na odnose linija i sivih polutonova.
Sara Moritz duhovito ispituje promjene vlastite osobnosti na dvojnim portretima s trojicom različitih odglumljenih ljubavnih partnera.
Frane Pamić inspiriran sintetičkim kubizmom izlaže kolažirane portrete.
Ističe se Robin Pretković, koji u maniri dagerotipijskih studijskih portreta snima svoje kolege.
Osobne pejzaže snimljene iz automobila na putu između Čakovca i Zagreba, kojim prolazi svaki tjedan, izlaže Sara Vurušić.
Studentica prve godine diplomskog Studija fotografije, Glorija Lizde, istražuje prostor osobnog sjećanja. Fotografira dijelove stana, kao male markere osjećaja “koje izaziva ugodna samoća”. Darija Cikač, njezina kolegica s godine, istražuje prilagodbu osobe prostoru, snimajući tijelo u pejzažu, bez naglaska na dodani sadržaj.
Dario Belić, student druge godine diplomskog Studija fotografije postavlja u prostor galerije kameru, čija je namjena snimati posjetitelje, čime se nadovezuje na svoju raniju seriju fotografija Where is the beginning of our private space? . Radom skreće pozornost na suvremeno društvo nadzora, u kojem su često nesvjesni i oni koje se gleda, kao i oni koji gledaju, dovodeći u fokus pitanje kontrole. Fotografije snimljene pomoću google earth pretraživača u formatu knjige izlaže Igor Ilić. Potaknut definicijom nemjesta Marca Augéa, odabire pejzaže, koje serija “karakterizira praznina, odsustvo i negdjedrugost”.
Nives Milješić svijetu izlaže samu sebe u seriji autoportreta, koji su dio većeg fotografskog dnevnika, koje kroz vremenskog razdoblje od godinu i pol prate uspone i padove jednog ljubavnog odnosa. Svojim i tijelom svoje partnerice poslužio se Ino Zeljak u seriji Body parts. Oplošnjavajući prostor i koristeći dijelove tijela poigrava se s estetikom nadrealizma.
Stabla obilježena za rušenje, u noćnoj atmosferi snima Dino Šertović. Nikola Šerventić u seriji ˝borovi˝ bavi se pitanjem prolaznosti, kao posljedice ljudskog ponašanja. Fotografira borove, odbačene nakon božićnih blagdana i konfrontira ih s živim organizmima stabala u svojoj prirodnoj okolini. Problematikom prolaznosti bavi se i Tjaša Kalkan. Fotografsku seriju, nastalu prije godinu dana, reže na trake i proizvoljno oblikuje. Pritom fotografije koje su prvobitno bile odabrane za izlaganje stavlja u okvir, dok odbačene izlaže na podu. Problematizira dinamični odnos prema umjetničkom radu, koji se mijenja s obzirom na promjene konteksta izlaganja ili interpretacije, kao i protokom vremena.
Kolegama fotografima diplomskog Studija fotografije pridružilo se i dvoje studenata diplomskog Studija snimanja.
Ema Guino pokušava prenijeti otuđenost na ulicama velikog grada, dok Antonio Pozojević nereprezentativnim perspektivama gradskog prostora daje značenje kolorističkim akcentom u obliku grafita, crteža ili neke druge pisane poruke.
Kao i proteklih nekoliko godina, ova godišnja studentska izložba kreirana je u okviru Katedre za fotografiju Studija snimanja, koja bilježi završetak već pete godine djelovanja.
Iva Prosoli
