Što se krije iza naizgled veselog, spontanog, razigranog i benignog dječjeg crteža Dragane Nuić-Vučković? Koliko je vremena potrebno promatrati njezine slike da shvatimo kako je pred nama kompleksni slikarski senzibilitet čiji su korijeni u neo- ekspresionizmu i egzistencijalizmu, u primarnim impulsima i instinktima koji sežu do najdaljih slojeva podsvjesnog?
Možda je neke teme mnogo lakše prezentirati kroz poetiku tzv. naivnog dječjeg crteža, gdje se, kao i kod Draganinog profesora s Akademije, Zlatka Kesera – neki od najdubljih egzistencijalnih strahova maskiraju na površini slike kroz ludičku negaciju i infantilnu regresiju. Ovdje je crtež toga tipa u funkciji revolucionarnih strategija umjetnice, koja na taj način želi privući promatrača da spontanije uđe u mentalno i emotivno polje njezine slike, da neposrednije shvati kako se u ovom ciklusu ne radi o nekim veselim i banalnim temama, zaigranosti i sretnom djetinjstvu, već o osvještavanju određenih motiva i tema koji sustavno u našem društvu bivaju držani pod tepihom. Tako motiv sretnog djetinjstva u drugom planu interpretacije prerasta u razularenu borbu za ljubav i nježnost, ali i manifest protiv roditeljskog zanemarivanja, prepuštenosti samima sebi u najosjetljivijim godinama. Nije bez osnove niti jedno drukčije tumačenje opusa Dragane Nuić-Vučković, a to je da su njezine slike memento kako moramo cijeloga života kontinuirano tragati za osobnom slobodom, čuvati u sebi element bunta, ali i onu dječju, nepatvorenu kreativnu komponentu koja nas razlikuje od odraslih emotivnih zombija, anesteziranih poslušnika društva bez trunke svijesti o sebi.
Iako u energičnim linijama crteža, deformiranim figurama, primarnim bojama i izrazima lica između ekstaze, groze i grča, Dragana Nuić-Vučković nastavlja morfološku liniju tipičnu za slikare grupe Cobra (posebice Karela Appela iz ranije faze), njezini su crteži bliski i egzistencijalnim studijama Saše Šekoranje, kao otvorenoj i britkoj kritici društva koje je na površini uljuljkano u ugodnu građansku idilu gdje se svi obiteljsko-emotivni odnosi svjesno lakiraju za javnost. Ona jednako kao i Zlatko Keser traga za autentičnim ljudskim iskustvima u vremenu u kojemu se čini kako su svi humani slojevi zanijekani, i to je stanovita umjetnička karakteristika koja se ne može naučiti niti baštiniti, već je urođena umjetničinu karakteru, pa ne možemo ne primijetiti kao njezine slike na trenutke imaju upravo dimenziju onoga što je Herbert Reed napisao za slikarstvo Karela Appela, kako „njegove slike djeluju kao da je njima prošao spiritualni tornado i ostavio pustoš“.
Dragana Nuić-Vučković je rođena 1965. godine. Nakon školovanja u Metkoviću, studirala slikarstvo u klasama prof. Zlatka Kesera i Ive Friščića, a diplomirala u klasi prof. Eugena Kokota 1991. Članica HULU Split, ULUBiH-a i ULU En Face. Izlagala na 33 samostalne izložbe (više puta u Zagrebu, Splitu, Sarajevu, Metkoviću, Mostaru, te Dubrovniku, Pločama, Milni, Tuzli, Ljubljani…). Sudjelovala na preko 250 skupnih, selektivnih i pozivnih izložbi u Hrvatskoj, BiH, Italiji, Mađarskoj, Njemačkoj, Turskoj, Egiptu i JAR-u. Više puta nagrađivana stručnim nagradama za crtež i slikarstvo u BiH. Apsolventica na poslijediplomskom studiju slikarstva na ALU u Sarajevu. Radi kao predavačica na ALU u Širokom Brijegu Sveučilišta u Mostaru. Uvrštena u stalnu postavku umjetničke galerije BiH u Sarajevu.
Akademija-Art.hr
