Činjenica da Josip Diminić prvi put izlaže u Varaždinu nametnula je izbor djela u kojima prepoznajemo ishodište i razvoj jednog od najosebujnijih opusa u suvremenom hrvatskom kiparstvu. Korjenita pripadnost Istri iznjedrila je Diminićevu "poetiku prostora" izvorne grafije i oblika u čudesnom prepjevu njezinih osobitosti i vrijednosti.
Ciklus crteža Život kamena (1969) informnim tkivom umreženih poteza, fokusiranih jezgri i vijugavih oblika zorno pokazuje primarnu materiju i oblikovnu strukturu polazišta. U reljefima u drvu istoimena naziva (1969/70) naglašenom tjelesnošću jezgrovitih, bujajućih formacija živoga kolorita, fleksibilnom organizacijom povezivanja Diminić stvara začudne arhipelage samosvojne organike i dinamike, intimne razmjene velikoga i maloga kao prirodne animatore prostora. Apstraktno preformulirana stvarnost u kojoj prirodni ustroj čovjeka i pejzaža jedinstveno funkcionira magnetskom privlačnošću sastavnica, sugestivna je razmjena bića i njegova okruženja.
U sedamdesetim godinama skulpture u obojenom drvu, fiberglasu i kamenu, kompleksnog ili bipolarnog ustroja, zaobljene mase i poticajnih nabora, koloristički istaknutih parcela, njihovih pozicija i vrijednosti, superiorna su slika pluralne stvarnosti. Valovitost obrisa, karakteristike proboja i usjeka, jasnoća pružanja i mekoća prihvaćanja, razlike i suglasja odredile su Diminićev kiparski opus kao mjesto ćulnog, tjelesnog prepoznavanja, predmetnog i intimnog identificiranja (Naročiti otkucaji 1 i 2, 1971, 1972, Tokovi, 1972, Dodiri 1973, Surle za surlu 1980). Krajnja jednostavnost oblika i himnička intonacija niza u reljefu Obilje (1978) aktualizira i monumentalizira temu plodnosti zemlje. Duboka prožetost prirodnim prostorom i kulturnim nasljeđem omogućila je autoru preobrazbu pojedinačnoga i konkretnoga u nadvremensku stvarnost trajnoga bez obzira na razinu pripadnosti. Tako stožasti oblik s pupoljastim izdancima prirodne i graditeljske stimulacije – Na brijegu (1976) – amblematska je slika Istre iznimne jednostavnosti i produktivne harmonije.
U osamdesetim godinama kipar izvodi značajan ciklus keramo – skulptura s motivom ptice u kojemu podatna intimnost materijala posreduje bogatu raznovrsnost ptičje populacije kao vitalističku matricu tako ljudske karakterologije. U krhkoj naravi ptičjeg očitovanja Diminić je pronašao supstitut i paradigmu egzistencije u združenoj vizuri ptice i ambijentalnih natuknica, sintetizirajuće rezonancije.
Ciklus stupova – skulptura kao i akvareli devedesetih godina jediničnom mjerom antičkoga oslonca i životnoga poleta ptice, integracijskim silnicama baštine i života, promovira autentičnu sliku cjeline. Fluidna aura Diminićevih akvarela među kojima ističemo valovitu protežnost Ptice plivalice (1995) čiji ritam razvija i preobražava temu, stvara ugođaj bajkovitog krajolika u kojemu stvarnost i imaginacija idu jedno drugom ususret otvarajući svijet magičnom razmjenom vrijednosti.
Mladenka Šolman
Josip Diminić, slikar, kipar i grafičar, je rođen 1937. godine u Svetom Lovreču kraj Labina. Godine 1957. završio je Školu za primijenjenu umjetnost, a Akademiju likovnih umjetnosti 1963. u Zagrebu. Nakon povratka u Istru, 1965. nastanjuje se u Labinu. Od 1984. do 2007. redoviti je profesor na Odsjeku za likovnu umjetnost pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, a od 2005. na Akademiji primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci. Godine 2008. Senat sveučilišta dodijelio mu je počasno zvanje i naslov profesor emeritus.
Akademija-Art.hr
