Kad umire čovjek, zemlja postaje teža, i dublja za jednu ranu
,crnja za jednu jamu i jedan zakucan kovčeg.
Kad umire čovjek, svijet bi morao stati i zadrhtati,
težinom tuge, dubinom bola, u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica
i podigla ploče grobova kao umorne kapke iza besanih noći.
Kad umire čovjek, umire dio svijeta,
i zemlja postaje teža, iskusnija i ljudskija,
i veća za jednu ranu, i dublja za jednu jamu.
Kad umire čovjek…
A umro je čovjek.
Voljeni brat, ljubljeni otac i djed, dobar suradnik i divan prijatelj – naš Velimir Gredelj.
Pripala mi je čast, ali i teška dužnost, da se u ime Hrvatskog likovnog društva oprostim od diplomiranog inženjera arhitekture, slikara, našeg dugogodišnjeg člana, s članskom iskaznicom broj 146, koju će, u znak sjećanja, dugo i ljubomorno čuvati kćerka Aleksandra.
Na ovom našem planetu ima toliko svakodnevnih smrti, onih prirodnih i onih nasilnih. Čitamo o njima, gledamo ih gotovo svakodnevno na televizijskim ekranima, ali one nas ne pogađaju uvijek – jer se to događa „negdje drugdje“ i „nekom drugom“.
Ostajemo uvijek zatečeni kada se to dogodi nekom od naših bližnjih, rođaku, suradniku, prijatelju. Tek tada počinjemo razmišljati o neminovnosti umiranja, svjesni da ćemo svi jednom biti upisani u tu veliku knjigu umrlih.
I tada počinjemo prebirati po prošlom životu pokojnika, skupljamo fragmente i detalje, slažemo sliku koju želimo pohraniti u spomenaru našeg srca.
Velimir Gredelj je rođen u svibnju 1924. godine u srcu Zagreba. A i Zagreb je uvijek bio u njegovom srcu. Školovan u Zagrebu, diplomirao je arhitekturu na Sveučilištu u Zagrebu, radio kao arhitekt i urbanist u Zagrebu, umirovljen u Zagrebu, sa stalnim mjestom boravka u Preradovićevoj ulici u središtu Grada.
Vrlo rano je pokazao sklonost za likovnu umjetnost, pa je još kao srednjoškolac pohađao tečaj slikanja kod prof. Krizmana. Bio je to i poticaj da se na Likovnoj akademiji upiše na odjel kiparstva, no nakon godinu dana je odustao i prešao na arhitekturu. Predavanja iz povijesti umjetnosti su ga oduševila pa je sa zanimanjem pratio sve što se zbiva u likovnoj kulturi.
Kada je prije dvadesetak godina umirovljen, vratio se svojoj izvornoj, mladenačkoj ljubavi – slikarstvu.
Počeo je sustavno graditi svoj vlastiti likovni rukopis koristeći se tehnikom akrila, pastela i kolaža. Arhitektura i urbanizam su nedvojbeno ostavili vidljiv pečat u autorovom viđenju svijeta i grada koji je prikazivao čvrstim, zatvorenim i čistim geometrijskim oblicima, bez kolorističkih efekata, ponekad i turobno sivim, kao što je znao biti siv i naš grad.
A ovo sivo prevrtljivo ožujsko vrijeme odnijelo nam je Velimira, ne dozvolivši mu da u krugu obitelji i prijatelja dočeka svoj 86. rođendan, prenijevši ga iz užurbanog Donjeg grada na smireni Mirogoj.
Dragi Velimire, još nedavno, družeći se na jednoj našoj skupnoj izložbi, divili smo se tvom mladenačkom poletu i prpošnosti, a danas te s tugom ispraćamo na vječni počinak. Nećemo te zaboraviti, ne samo zbog tvog zanimljivog slikarskog opusa, nego i zbog čvrstih prijateljskih veza koji si istkao u našem Likovnom društvu.
Počivaj u miru, i neka ti je laka zemlja!
Milan Ilić, prof.
Juraj Jonke
akademija-art.hr
