Lice je osnovna oznaka identiteta. Lice govori o našem unutarnjem stanju ili nosi željenu grimasu. To je dio tijela koji je neponovljivo osoban. Dio tijela koji nas označuje kao pojedinca. Tijekom povijesti umjetnosti ili povijesti oblika, čovjek je najobrađivaniji likovni motiv bilo da je vizualiziran prikazima tijela ili je pažnja usmjerena na glavu. U našem slučaju, Andrea Ružić pažnju usmjeruje na lice. Predstavlja kolekciju portreta. Pri tom se služi slikarskim i crtačkim metodama. Već na prvi pogled jasno je da su radovi iz raznih razdoblja, različitih pristupa. Radi se o istraživanju forme i raspoloženja.
Komentar ovim radovima traži rizik i odgovornost doticanja više područja koje autorica svjesno ili nesvjesno apsolvira kako bi došla do rezultata koje podastire. Ona se ne zadovoljava prikazom oblikovnog stanja, već napor usmjeruje k otkrivanju karaktera ili psihološkog trenutka modela. Prikazati ljudsku dušu preko iluzionističkih slikarskih tehnika nije lagan pothvat. Prezentirana slučajnost trenutka, za razliku od poziranja, čini snažan utisak. U potrazi smo za konvencionalnim znakovima žanra portreta. Andrea Ružić poznaje pravila tradicije. Ona zna koja značenja od interpretacije lika traži umjetnik, a koja očekuje promatrač. To su uvijek formalni, fizionomski te postularni identitet modela koji ne moraju biti u skladu s oznakom karaktera. Percipiranje je formalno opisivo odnosima između linija i tonova, ali ovdje je naglašenije osobno zapažanje. Njena lica uvijek su zaustavljena u trenutku neke mijene. Ona nisu prikazana u opuštenoj atmosferi poziranja. Taj dojam naglašen je tehnološkim pristupom a veliki formati i hrabri izrez dodatno aktiviraju atmosferu.
Andrea Ružić, kreirajući raznorodne prikaze lica, problematizira ambivalentnost motiva. Ovi portreti nameću usporedbu s kozmetički obrađenim licima koja viđamo u medijima i koja podliježu trendovima. Nameće se dojam naglašene životnosti, realnosti lica koja se nižu pred nama. Trendovski štih je odbačen. Prepoznajemo karakter modela i stav autorice. Ona kao da nam želi kazati da je lice ranjivo i podložno promjenama. Naglašava dvije vrste mijene. Jedna promjena je ona koja se manifestira u tijeku vremena i zapaža se sporije. Druga je mijena, vezana uz lice, ona u vidu grimase, pokreta koji možemo pratiti našim osjetilima. Ove dvije mijene autorica vješto prepliće, i pred nama se pokazuju lica koja su u isto vrijeme i mlada, i stara, i mirna, i nervozna. Doživljena snaga ovih promjena donesena je jednostavnim ali dramatičnim potezima i škrtom skalom zaprljanih tonova.
Andrea Ružić je rođena 1983. godine u Rijeci. Slikarstvo je diplomirala 2007. godine na ALU Beograd u klasi prof. Gordana Nikolića. Od 2008. godine članica je HDLU Rijeka. Dobitnica je nagrade grada Grožnjana na međunarodnoj manifestaciji 15. extempore. Sudjelovala na mnogobrojnim izložbama i likovnim događanjima: Firenca (I); Beograd i Sremska Kamenica, (SRB); Grožnjan, Rijeka, (HR).
akademija-art.hr
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/04/andrea-rui-portreti/&description=Andrea%20Ružić:%20Portreti){kind=link}