Skip to content

Andrea Ružić: Portreti

 
Izložbu, u nazočnosti autorice, predstavlja Eugen Borkovsky.

Pogledajte galeriju radova!

Lice je osnovna oznaka identiteta. Lice govori o našem unutarnjem stanju ili nosi željenu grimasu. To je dio tijela koji je neponovljivo osoban. Dio tijela koji nas označuje kao pojedinca. Tijekom povijesti umjetnosti ili povijesti oblika, čovjek je najobrađivaniji likovni motiv bilo da je vizualiziran prikazima tijela ili je pažnja usmjerena na glavu. U našem slučaju, Andrea Ružić pažnju usmjeruje na lice. Predstavlja kolekciju portreta. Pri tom se služi slikarskim i crtačkim metodama. Već na prvi pogled jasno je da su radovi iz raznih razdoblja, različitih pristupa. Radi se o istraživanju forme i raspoloženja.

U žiži autoričina interesa uvijek su glave, lica bez drugih dijelova tijela. Motivima ne prikazuje ambijent u kojem bi se mogli nalaziti. Ona ih izrezuje, izolira. Pažnju posvećuje njima samima i svom doživljaju njihovih lica. Izvjesna količina melankolije provlači se postavom. Modeli su zadubljeni u svoje trenutno stanje: razmišljanje, opuštanje, komuniciranje pogledom… Modeli su sami sa sobom negdje u nesvjesnoj sferi da bi se, umjetničinom intervencijom, materijalizirali u konceptualnom slikarskom obliku.

Komentar ovim radovima traži rizik i odgovornost doticanja više područja koje autorica svjesno ili nesvjesno apsolvira kako bi došla do rezultata koje podastire. Ona se ne zadovoljava prikazom oblikovnog stanja, već napor usmjeruje k otkrivanju karaktera ili psihološkog trenutka modela. Prikazati ljudsku dušu preko iluzionističkih slikarskih tehnika nije lagan pothvat. Prezentirana slučajnost trenutka, za razliku od poziranja, čini snažan utisak. U potrazi smo za konvencionalnim znakovima žanra portreta. Andrea Ružić poznaje pravila tradicije. Ona zna koja značenja od interpretacije lika traži umjetnik, a koja očekuje promatrač. To su uvijek formalni, fizionomski te postularni identitet modela koji ne moraju biti u skladu s oznakom karaktera. Percipiranje je formalno opisivo odnosima između linija i tonova, ali ovdje je naglašenije osobno zapažanje. Njena lica uvijek su zaustavljena u trenutku neke mijene. Ona nisu prikazana u opuštenoj atmosferi poziranja. Taj dojam naglašen je tehnološkim pristupom a veliki formati i hrabri izrez dodatno aktiviraju atmosferu.

Ovi portreti dodiruju ideje enformela gdje je oblik do neke mjere podčinjen materiji. Gesta presuđuje formi ne dozvoljavajući građenje bez tragova akcije uz vidljive karakteristike medija boje. Autorica često pušta boju da curi a potezu ili liniji dopušta traženje oblika. Tako oblikuje stanja svojih melankoličnih motiva. Pristupa im decentno bilježeći im anatomske karakteristike i smisao. Umjetnica je motive doživjela na senzibilni način bez obzira na to je li ih vidjela očima, prenosila s fotografije ili osjetila nutrinom. Čin uživljavanja u stanje motiva ona izgovara pomalo nadrealistički. Očito je da je Andrea Ružić motive birala i doživjela kao umjetnik istraživač.
Lica uvjetuju tračersko razmišljanje: tko su i što su ovi ljudi u odnosu na umjetnicu. Njeno slikarsko promišljanje raščlanjuje konvencionalnu sliku stvari ili – preciznije – raščlanjuje pristup motivu. Portret je i znak društvenih pravila. Analizirajući situacije shvaćamo da su izrazi lica imobilizirani zadanim putanjama. Indicije prikrivenih odnosa pojedinca i okoline provlače se kroz radove. Grimase su uvjetovane običajima, sustezanjem i drugim socijalnim faktorima. Eventualna iskakanja prikrivena su a uobičajenost postaje alibi sistema.

Andrea Ružić, kreirajući raznorodne prikaze lica, problematizira ambivalentnost motiva. Ovi portreti nameću usporedbu s kozmetički obrađenim licima koja viđamo u medijima i koja podliježu trendovima. Nameće se dojam naglašene životnosti, realnosti lica koja se nižu pred nama. Trendovski štih je odbačen. Prepoznajemo karakter modela i stav autorice. Ona kao da nam želi kazati da je lice ranjivo i podložno promjenama. Naglašava dvije vrste mijene. Jedna promjena je ona koja se manifestira u tijeku vremena i zapaža se sporije. Druga je mijena, vezana uz lice, ona u vidu grimase, pokreta koji možemo pratiti našim osjetilima. Ove dvije mijene autorica vješto prepliće, i pred nama se pokazuju lica koja su u isto vrijeme i mlada, i stara, i mirna, i nervozna. Doživljena snaga ovih promjena donesena je jednostavnim ali dramatičnim potezima i škrtom skalom zaprljanih tonova.

Samoća pojedinca naglašena je interpretatirana kroz niz, zbirku. Andrea Ružić niže prikaze lica koja tako postaju ne-sama. No, unutar pojedinog formata, obrazi ostaju osamljeni. Na nekim radovima je to vidljivo a na nekima je prikriveno grimasom. Autorica sluti da samoća ostaje jedina konstanta koja nas prati. Ponekad samoću nazivamo osobnost, ali na kraju uvijek ostajemo sami.
Ovi radovi nastali su na temelju portreta, no ovo nije klasična izložba portreta. Iako je pokretački motiv lice, autorici ono postaje medij. Pred nama je kolekcija stanja. Zbirka emocionalnih situacija modela tumačenih kroz prizmu autoričinog doživljaja.
Eugen Borkovsky

Andrea Ružić je rođena 1983. godine u Rijeci. Slikarstvo je diplomirala 2007. godine na ALU Beograd u klasi prof. Gordana Nikolića. Od 2008. godine članica je HDLU Rijeka. Dobitnica je nagrade grada Grožnjana na međunarodnoj manifestaciji 15. extempore. Sudjelovala na mnogobrojnim izložbama i likovnim događanjima: Firenca (I); Beograd i Sremska Kamenica, (SRB); Grožnjan, Rijeka, (HR). 

Eugen Borkovsky
eugen.borkovsky@gmail.com

akademija-art.hr