Hrvoje Serdar, Igor Šeler, Saša Pjanić i Siniša Uštulica: Omnibus Asiatique
Tetrafobija (od grčkog τετράς – tetras, “četiri” and φόβος – phobos, “strah”) je strahom uvjetovano izbjegavanje broja 4. Ovo praznovjerje vrlo je uobičajeno u zemljama istočne i jugoistočne Azije poput Kine, Tajvana, Malezije, Japana, Koreje i Vijetnama.
Naime, na svim tamošnjim jezicima riječi za broj 4 i smrt zvuče identično ili vrlo slično. Tako nikako ne želite nekome dati četiri nečega a postoji čak i izreka „ništa se ne radi u četvero…”
Ne obazirući se na lokalna praznovjerja, neustrašiva nam fotografska četvorka skrivena iza imena Omnibus donosi bajkovite prizore iz Vijetnama, Kambodže, Tajlanda i Ujedinjenih Arapskih Emirata.
Pogledajte foto s otvorenja izložbe fotografija četvorice autora u galeriji “Karas”. Izlažu Hrvoje Serdar, Igor Šeler, Saša Pjanić i Siniša Uštulica. Izložbu je otvorio Filip Beusan. Upriličili su i malu aukciju jedne fotografije na neviđeno. Vodio ju je svestrani Mario Petreković. Foto: Višnja Serdar
Hrvoje Serdar, Igor Šeler, Saša Pjanić i Siniša Uštulica tvore kvartet kojemu ovo nije prvi zajednički putopisni fotografski poduhvat. Već smo u nekoliko navrata imali priliku i privilegiju prisustvovati dijeljenju fotografskog plijena s kojim se ekspedicija vratila sa daljeg ili bližeg lutanja. Ponekad tako u potragu za novim fotografijama odlaze zajedno, ponekad samo u društvu svojih fotoaparata.
Na izložbi OMNIBUS ASIATIQUE u galeriji Karas slučaj je bio potonji, pa tako izložba predstavlja grupno izlaganje četiri skitnje.
Fenomenološki ovaj je tip fotografije, koji često laički nazivamo i prepoznajemo kao „National Geographic” fotografiju, svoju globalnu slavu doživio u domestikaciji unutar četiri žute margine naslovnice ovog časopisa s vrlo dugom tradicijom, uz kojeg smo otkrivali daleki nepoznati svijet iz udobnosti dnevnog boravka.
Za formiranje estetike slika s dalekih putovanja, nadalje podjednako su važne i izložba „Obitelj čovjeka” (Family of Man) održana 1955. u njujorškoj MoMA-i, kao i osnivanje fotografske agencije Magnum koja postavlja nove, kako estetske tako i etičke kriterije foto-žurnalizma.
Obitelj čovjeka ” jedan je od najambicioznijih i najzahtjevnijih poduhvata, koje je fotografija poduzela. Zamišljena je kao ogledalo univerzalnih elemenata i emocija u svakodnevnosti života, demonstrira nam kako je fotografska umjetnost dinamički proces davanja oblika idejama i objašnjavanja čovjeka čovjeku.” Edward Steichen, 1956 o izložbi „Family of man”
Igor Šeler serijom od 12 pomno odabranih prizora vješto iskorištava puni potencijal narativnosti medija. U maniri eseja časopisa National Geographic, evokativne fotografije bogatog kolorita vode nas na putovanje od mističnog hrama Angor Wata, preko blatne rijeke i kroz bujnu vegetaciju, pa sve do partije šaha u urbanoj džungli. Usredotočen na kulturno-geografske specifičnosti uvjerljivo nam prenosi ljepotu i privlačnost Kambodže i Tajlanda.
Hrvoje Serdar inspirirano produžuje ekspoziciju stvarajući sfumato scenografiju za nježnu i maglovitu bajku o životu na rijeci. Suptilnim monokromatskim fotografijama ove serije koloritom je suprotstavljen motiv slonova koji baš poput medija fotografije pamte puno duže od nas ljudi.
Za Sinišu Uštulicu i Sašu Pjanića uobičajeno vidno polje fotografije postaje preusko,
pa taktički uzmiču od klasičnog formata pred širinom prizora. Slično kao što se na izložbama odmičemo pred platnima galerijskih formata ne bi li jednim pogledom obuhvatili cjelinu.
Inspiracija zapravo kao da potiče iz same ljudske fiziologije.
Analogija leži u našem binokularnom vidu. Svijet oko nas promatramo sa dva oka, a pri tome vidimo samo jednu jedinstvenu prostornu sliku. To je moguće jer naš mozak na savršen način dovodi oba naša oka u senzoričku i motoričku koordinaciju.
Identično tome u slučaju panoramskih fotografija, bez obzira da li su dvije digitalne slike nevidljivo spojene nekim od programa za računalnu obradu slike ili je posrijedi fotoaparat koji nekim čudom troši gotovo dvostruko više filma (snimajući izdužene fotografije), princip djelovanja i učinak su isti.
Jedna fotografija u formatu kao da više nije dovoljna.
Na nju se nadovezuje bar još jedna ili čak više njih u istom okviru.
Sa dva čudesna objektiva, ljudski vid savršeno i bez transformacija horizontalno pokriva kut od otprilike 160 stupnjeva, potencijal dostižan samo panoramskim fotografijama.
Horizont je proširen. Izgubila se ona romantična mladenačka neposrednost djevičanskog putovanja i izostaju oni fascinantni ali čak pomalo nepristojno osobni portreti na koje smo navikli u „Life” fotografiji. Portreti, ustupaju mjesto promišljenijim kompozicijama i panoramskom formatu.
Osjeća se potreba da se zrelije definira prostor. Da se bolje zabilježi topografija. Specifičnosti ljudskog života tog podneblja. Ne izdvaja ih se iz pozadine uskim kadrom. Kontekst postaje važniji od prizora koji je potaknuo želju za bilježenjem. Na širokim prizorima naglašeni su sraz prirode i čovjeka, te nadalje čovjeka i arhitekture, koja kao da se oslobodila ljudske volje, baš kao što se i čovjek samovoljno prognao iz okrilja prirode.
Pažljive kompozicije Siniše Uštulice namjerno krše prvo pravilo svake poduke o slikanju krajolika. Jednakim odnosom mora ili kopna i neba, odnosno centralnim postavljanjem linije horizonta postiže osjećaj ravnoteže. Dinamika slike je smanjena, jer su njeni elementi u savršenoj ravnoteži. Centrirane slike su osjetno „tiše” od slika čijim je elementima dodijeljena nejednaka površina. Mir i spokojstvo postignuto na slikama Tajlanda pravo su postignuće zen-majstora.
Saša Pjanić nas postavlja između dvije zanimljive krajnosti postojanja.
Na tri fotografije, koje podsjećaju na estetiku Andreasa Gurskog, nailazimo na prostor konstruiran repeticijom u sadržaju do potpunog ispunjavanja kadra. Pomalo zastrašujući prizori serijskog djelovanja ljudske vrste. Scene koje izgledaju gotovo kao nastale kloniranjem u photoshopu.
Na sljedeće tri fotografije dočekuje nas sušta suprotnost. Točka interesa i oseka sadržaja.
Unikatnost u praznini.
Samoća.
Danas, kada su sa svih geografskih karata izbrisana upozorenja HIC SVNT DRACONES (lat. ovdje su zmajevi) i HIC SVNT LEONES (lat. ovdje su lavovi), koja su označavala neistražena područja kojima „još nije ljudska noga kročila”, strast za dalekim i opasnim putovanjima nimalo ne jenjava.
Unatoč nestanku i posljednjih Terra Incognita, pa tako i zmajeva te znatnom smanjenju broja lavova, ljudska mašta i dalje ne posustaje u zamišljanju nevjerojatnih slika i iskustava koja nas čekaju onkraj našeg svakodnevnog obitavališta. Znatiželja je možda bila neugodna za mačku, ali postoji ona vrsta ljudi koja se najslobodnije ne osjeća kod kuće. U potrazi za nekim boljim, mudrijim i zaljubljenijim sobom gotovo 6 milijardi ljudi luta svijetom.
„To nije ucrtano ni na jednoj karti, prava mjesta do kojih ćete stići nikad nisu.”
Herman Melville
Filip Beusan
