Sunčano podmorje Ivanke Weiss

Izložena 41 slika može se pogledati do 24. ožujka 2010. godine.

Pogledajte galeriju radova!

Poznati američki kritičar Clement Greenberg piše da ništa bitno ne vidi u novoj apstraktnoj umjetnosti što bi nas spriječilo kazati kako potjeće od kubizma ili od impresionizma, što se ne bi moglo povezati s Giottom, Masaccom, Giorgoneom ili Tizianom. Stvarne provalije nalaze se tamo gdje umjetnik odbija baviti se slikarstvom, kako pokazuju pojave s kraja šezdesetih i u sedamdesetim godinama koje se javljaju pod različitim imenima – „antiforma“, „mikroemotivna umjetnost“, „moguća umjetnost“ i „nemoguća umjetnost“, „konceptualna umjetnost, „arte povera“, „earth art“… (Zdenko Rus: Apstraktna umjetnost u Hrvatskoj I, Logos, Split, 1985.)

Pojave u kojima umjetnik odbija baviti se slikarstvom traju i danas (a može ih se pobrojati još i više) su zasebna tema, no tvrdnja C. Greenberga, (s kojom je tesko ne složiti se) ide u prilog likovnog promišljanja koje je prisutno u radovima Ivanke Weiss.

Ona u strukturama svojih slika ima zasade objektivnog, racionalnog pristupa koji se inaće nameće kao nužnost, u smislu kao što npr. i rečenična struktura mora imati poredak, najnužniju pretpostavku organizacije koja je preduvjet za „čitanje“ i razumjevanje. Osim tog racionalnog preduvjeta ovdje je naravno prisutno ono subjektivno što je nam zapravo ponajviše govori o Ivankinim radovima, njenom rukopisu, poetici, njezinom svjetonazoru, njezinoj kreativnosti…

Činjenica da je racionalna komponenta formalnih struktura koje postoje kao preduvjet za artikulaciju već utkana u cjelinu djela govori nam da se Ivanka bez straha, kako se to sada vidi na izloženim djelima, i ubuduće može još slobodnije „pokoravati“ načelima umutrašnje nužnosti. Dakle, ova su djela dokaz kako se može imati vjere u osobni proaktivan stav i vjeru kako je unutrasnje htijenje dobro.

Na tom tragu je i opravdana pretpostavka da će ova vedra rječitost biti još glasnija, samouvjerenija i snažnija.

Nema u radovima Ivanke Weiss ničega što bi ukazivalo na egzistencijalističku tjeskobu, nemir, upitnost, strah, apsurd.

Nema destrukcije.

Nema slike koja na nedorečen način, svojim „negovorom“ ili odsustvom razgovjetnosti opovrgava samu sebe.

To je pikturalna svečanost koja se svrstala u kategoriju onoga što nazivamo „lijepim slikarstvom“. To je optimistična demonstracija lakoće i svježine, vitalnosti i punoće.

Djela koja su zaživjela svojim životom, bez obzira da li su određena kao apstraktna ili figurativna.

U slikama Ivanke Waiss ne treba tražiti ni odrednice nadrealnog ili podsvjesnog, ne treba ih gurati u ladice stilskih određenja.

Slično onome kako to lijepo kaže Marc Chagall (1887-1985): „…Meni su Impresionizam i Kubizam strani. Čini mi se da je umjetnost prije svega i iznad svega stanje duše…“

Kao u Ivankinim radovima: Osunčano podmorje, Bez naslova III, Boje vjetra, Kompozicija 5, Rađanje crvene, San, Podmorje u mašti, Sretno uskrsnuće, Šaputanje cvijeća…it.d.

Svojim je djelima ona zakoračila na prag iza kojega započinje svijet profesionalnoga slikara. Ne prag nekoga tko se samo opredijelio za slikarstvo nego prag nekoga tko je osposobljen i sposoban baviti se slikarstvom u prostoru iznad razine amaterizma.

akademija-art.hr