Međunarodni izložbeni projekt „Meeting point“ susretište je umjetnika iz četiriju zemalja i četiriju gradova: Arada, Pečuha, Plzena i Osijeka. Može se također reći da „Meeting point“ za osječku skupinu predstavlja i sjecište dva različita naraštaja umjetnika. Starijem pripadaju Josip Alebić, Đuro Adžić, Marko Živković i Boris Ivandić, umjetnici prvog koherentnijeg poslijeratnog naraštaja osječkih umjetnika, profiliranog 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća koji predstavlja substratus suvremene osječke likovne umjetnosti. Drugom, mlađem naraštaju umjetnika koji su za mjesto svoga stvaranja i življenja izabrali Osijek i koji danas postaju aktivni nositelji novog stvaralačkog intenziteta u gradu, pripadaju Domagoj Sušac i Jelena Kovačević te Goran Kujundžić i Miran Blažek. Iako je izbor ovih umjetnika posve slučajan i bez namjerne „generacijske“ selekcije, on je ipak indikativan u smislu susreta i smjene generacija.
Ringel Josipa Alebića možda se ipak najizrazitije i najzornije odaje kao osuvremenjena reinterpretacija arhetipskoga. Krug i kružnica kao primordijalna forma, kao sugestivna praslika ili univerzalni prasimbol na čiji vitalizam ne utječe linearni protok vremena. Materijalizacija i ekspresivni naboj kruga postignuti su bojom i gestikulacijom silovitog impasta, prijenosima unutarnjeg doživljaja.
Djelo Đure Adžića Principe of Man & Woman analogno je terminima Animus i Anima prema sustavu arhetipa Jungove analitičke psihologije. U kaleidoskopskoj kompoziciji koja se kroz geometriziranost forme, na iskustvima orfizma poziva na drevno taoističko načelo života i njegovo metafizičko tumačenje, nastoji se izraziti ideja simultanizma – beskrajnosti međusobno povezanih stanja postojanja, kroz muški i ženski princip, dvije komplementarne suprotnosti što čine jednu cjelinu, dvije polarne energije koje kroz svoju fluktuaciju i interakciju predstavljaju počelo univerzuma.
Iako nije posve recentno, djelo Icone Borisa Ivandića korespondira s umjetnikovim skorašnjim radovima gdje koristi i kombinira dvostruke izražajne elemente – grafičke simbole posebnog simboličkog i autobiografskog značenja – nastojeći ih sjediniti s apstraktnim formama pozadine. Slika tako postaje „opterećena“ stvarateljevom biografijom, a dvojnost likovnog koncepta određuje izoštreni prednji plan i plohu pozadine kao zasebne segmente cjeline likovnog djela. Već samim svojim naslovom, ovo djelo upozorava na arhetip kriptične srednjovjekovne umjetnosti.
Rad Marka Živkovića u kontinuitetu je ranijih autorovih slikarskih ciklusa religijske tematike i spiritualnosti, međutim bez ikonografskog ekspliciranja i figuralne nametljivosti. Autorovo ishodište je simbolizam u kojemu je boja najsnažnije izražajno sredstvo: sliku prožima kromatski naboj i materičnost zgusnute game u temperaturi koja točku tališta postiže u središtu kompozicije. U sadržajnom smislu, u ikonografiji svoje numerološke simbolike, Živkovićeva slika dolazi kao eshatološka kontemplacija uskrsnuća i blaženstva.
Izrastao na premisama Šutejevog ludičkog eksperimentiranja optičkim i vizualnim svijetom neizbrojivih jedinica, Goran Kujundžić koristi stereotip dekorativnog, ornamentalnog motiva što se multiplicira u tkanje koje sugerira beskonačno protezanje. U polju što tek prividno zatvara format podloge na kojoj nastaje, Kujundžićeva kompozicija monotonim repetiranjem jednoga elementa zapravo negira tradicionalni manualni proces crtačkog métiera i dovodi ga do apsurda. Naslovom rada suvišno se eksplicira njegova narav; koncept monotonije ritmički raspoređenih modularnih jedinica govori sam za sebe. U kontekstu ove izložbe, nameće se asocijacija na arhetip dekorativnog grafičkog motiva prapovijesne geneze – geometrijske apstrakcije neolitičkih ukrasa – i njegovu podvrgnutost uvjetima nove kreativne logike, reinterpretaciju kojom se dokida i niječe bilo kakvo značenje slike kao cjeline, ili pojedinačnog grafičkog elementa kao znaka.
Miran Blažek slikarski subverzivno afirmira prazninu i monokromiju. U bezlično ispražnjenom prostoru pozadine slike postavlja negaciju ljudske figure, motiv manekena u klasičnom kontrapostu. Sugestija ljudske figure svedena na sivu plohu i lišena individualnosti, djeluje poput simulakruma iz nekog umjetničkog atelijera.
Složen, duboko intuitivan svijet slike Domagoja Sušca podvrgnut je diktatu slobode umjetnikove suštine – rezonanca autorovog intelektualnog bića u potrazi je za slikom koja u svom nastajanju zahtjeva najdublje unutarnje angažmane. Kompleksna slojevitost slike, njena opresivna i uznemirujuća atmosfera, proizlaze iz slobode podsvjesnog tijeka svedenog na jasne i nejasne sugestije. U složenim odnosima glavnih elemenata kompozicije, u nadrealnoj poliperspektivnosti i prostornoj distorziji oblika nametnutih prednjem planu slike, sugestivan motiv (znak) plamena i materične mrlje boje postavljaju se nasuprot linearizmu i govoru ploha.
Inspirirajući se Magritteovom slikom Djevojka koja jede pticu (Jeune fille mangeant un oiseau, 1927.) i likovno je parafrazirajući u djelu Atanazija 2, Jelena Kovačević naslanja se na vlastitu seriju crteža u kojima se autoportretno i autoreferencijalno bavi tumačenjem značenja ženskih imena, stvarajući lirske alegorijske prikaze svojih osobnih ispovijesti. Komponentu iracionalnog, čudesnog i fantastičnog sa značajkom humora i morbidnosti, autorica ipak ne duguje Magritteovom nadrealizmu jer ona je uslojena i u njezinim drugim radovima. U vizualnoj konciznosti izabranog grafičkog medija prevladava karakteristično čista linearnost crteža, u kombinaciji s rasterom i diskretnim kolorističkim detaljima. Unoseći u svoj oblikovni govor elemente čije se porijeklo nalazi u suvremenim vizualnim medijima i pop-artističkoj figuralnoj ikonografskoj materiji, autorica profilira svoj distinktivan stil. Govor linija grafičkog otiska i gotovo stripovska čistoća kadra, s redukcijskom bjelinom prazne površine pozadine, odlike su promišljenog grafičkog koncepta ove umjetnice.
Organizatori izložbe su Gradske galerije Osijek i Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Osijek.
