Lucija Konda Labaš: Lucius

LUCIJINI ENERGETSKI MAČEVI

Lucijina molba da joj otvorim izložbu toliko me razveselila da me je i rasplakala. Naravno da ću otvoriti izložbu. Ali kako da otvorim izložbu? Ne znam, makar sam u životu bila na stotinama otvorenja izložaba. Problem je vjerojatno u tome što se uvijek više zabavljam promatranjem ljudi i pićem u ruci nego tim, oprostite mi povjesničari umjetnosti, predosadnim govorancijama.

Unatoč činjenici da sam odrasla uz likovnu umjetnost (moja majka je slikarica) moji kriteriji su vrlo jednostavni. Za mene samo dvije vrste slika mogu biti dobre:

Lucijine slike spadaju u prvu kategoriju. Jedna njezina slika već godinama visi u mom dnevnom boravku. Bila je to ljubav na prvi pogled. Osvojila me naizglednom jednostavnošću koja prikriva ili otkriva razne poruke, dimenzije, iznenađenja, a čak i jednog duha. Kada uđu u moj stan, ljudi stanu pred Lucijinu sliku i kažu "Oh, fantastično, što je to?" Ne znam što je. Sve i ništa. Ono što vi u njoj vidite. Zanimljivo je da, makar je potpuno apstraktna, ljudi u njoj uvijek pokušavaju nešto naći, nešto prepoznati. Misle da traže neku formu, neki lik. A traže sami sebe.

Luciju znam skoro 30 godina. Znam ju kada je dobro, loše, opijena od veselja i paralizirana od tuge. Znam ju kao šminkericu, umjetnicu, intelektualku, sportašicu, zezanticu, mislilicu. Lucija je kompleksna, svestrana i uzbudljiva kao i njezine slike. Ne, njezine slike su uzbudljive kao Lucija. To je ples s bojama, plohama, materijalima, tehnikama, strukturama i teksturama. Kao i Lucija, koja svakoj priči uvijek daje jednu dimenziju više, jednu paralelnu priču, temu, misao ili poruku, njezine slike uvijek imaju priču u priči i uvijek još jednu situaciju ili dimenziju više. Nikada to nije samo ono što se na prvi pogled čini. A niti na drugi.

Gledala sam nedavno dokumentarni film o japanskim majstorima kovačima koji kuju Katane, samurajske mačeve. Zapanjila me kompleksnost procesa stvaranja jednog mača, koji traje i po nekoliko mjeseci. Majstor na njemu radi sam, koristeći cijelo tijelo i svu svijest. Znate li koliko slojeva ima samurajski mač? Tisuće! A Lucijine slike?

Da, ti slojevi čine njezin rad toliko uzbudljivim. Oni skrivaju čaroliju kreacije rukom i duhom. Ta Zen filozofija svjesne prisutnosti u svakom trenutku, koja je nekada bila sastavni dio i naše kulture, skoro je potpuno iščeznula. Naša se civilizacija virtualizira. Proizvodi više ne sadrže otiske naših prstiju. A niti našu svijest. Pod isprikom „multi-taskinga" i ubrzanjem vremena, rijetko kada smo u stanju svoju svijest i svoju energiju u potpunosti usmjeriti na naš rad, na naš život. Sam rad se virtualizirao i sadrži istovremeno sjedenje na sastancima, pisanje e-maila i odgovaranje na telefonske pozive. Filmovi su digitalni, glazbu više ne možemo primiti u ruke, ona je sada u kompjutoru, isto kao i naše fotografije, kao adresar naših prijatelja, naša pisma. Knjige gube formu i pretvaraju se u eBook. Isto se događa u umjetnosti. Ona se pretvorila u ideju, u dosjetku, u trik. To su instalacije, performansi i projekcije. Umjetničko djelo stvoreno rukom, koje sadrži sate i sate rada, te isijava svijest, ili Chi, energiju umjetnika, postalo je prava rijetkost.

Presretna sam da Lucija ne radi virtualnu umjetnost. Kada ju pitam što radi, kaže „Slikam". Dva sata kasnije još uvijek slika. Tri dana kasnije još uvijek. I to istu sliku. Slikaj, draga! Tako da se moj prostor i moja duša uvijek iznova mogu veseliti tim uzbudljivim i prekrasnim slikama koje pucaju tvojom energijom.

Ana Tajder, MBA, književnica

ZVUK TIŠINE; ČUJEM

Tišina i slutnja. Prostor koji ne završava. Težina.

Virtualno muziciranje materijalom poštujući njegov likovni zvuk i koristeći ga u dijapazonu svojih potreba.

Uvažavanje detalja i poštovanje.

Slikarstvu Lucije Konda Labaš, po rukopisu i genezi, možemo pridati opći predznak suvremenog apstraktnog psihološkog ekspresionizma s naznakama nadrealnog.

U njenim slikama osjećamo i vidimo toliko danas mrsku i pomalo zabranjenu (demode) likovnu ljepotu. Ona nikada nije vezana uz sadržaj ili poruku umjetnika, odraz je harmonije prirode ljudskog bića. Neminovna je ako se približimo istini. Dapače, rekla bih, ne možemo je izbjeći. Bez obzira kome pravcu pripadali i jesmo li momentalno u trendu ili nismo, djelo govori samo onda i živi samo onda ako je odraz vlastite istine, rezultanta sredine u kojoj živimo i strukture naše osobnosti. Iz iskrenosti stvaranja i sposobnosti umijeća, ljepota proizlazi prirodno.

Lucija Konda Labaš suvereno vlada slikarskom tehnikom. Kontrast topline tkanja (nosilac slike)  i hladnoća, naprosto virtualna lakoća akrilik medija, a onda opet negdje tkanje naborano kao koža (element kolaža), tkivo, mumija. Staro i novo, međusobni suživot i međusobna simbioza.

Minucioznost i spontanost na istom djelu. To nas upućuje na planiranje, prethodno skiciranje i  promišljanje uz istovremeno proživljavanje.

Fino izbalansirana struktura površine. Odmjereni kolorit uz maksimalno korištenje različite svjetline kako bi se dobio što bolji osjećaj prostora i zvuk tišine.

Njezina apstrakcija nikada nije samo igra i nikada nije racionalno promišljanje samo jednog segmenta u slici. Ona nam govori točno i precizno. Bez upotrebe motiva, kroz boju, kompoziciju, odnos težine i lakoće na slici, priča svoju priču. 

U jednom razgovoru Lucija je rekla: „Uživam u slučajnostima, one mi govore, ali svaku sliku prethodno planiram".

Za kraj bih citirala Paul Valérya (francuski pjesnik i esejist):

„Neko djelo koje stvaramo na kraju počnemo stvarati usprkos sebi i protiv sebe; a ono nas vodi tamo gdje niste znali ići, u ideje i odluke koje nisu ni ja ni ne-ja, u ono što smo mogli biti, a što nismo znali i što smo izbjegavali dosad."

Leila Michieli Vojvoda, akademska slikarica i dipl.ing.

Lucija Konda Labaš je rođena 1975. godine u Zagrebu. Godine 1999. diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, slikarstvo, u klasi prof. Vasilija Josipa Jordana. Zaposlena je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u zvanju asistenta, gdje pohađa poslijediplomski doktorski studij slikarstva. Tijekom studija do danas likovne radove izlagala je na različitim skupnim izložbama. Uz slikarstvo bavi se videom, fotografijom, ilustriranjem i scenografijom. Živi u Zagrebu.

Adresa:

Lucija Konda Labaš
Mallinova 9, 10000 Zagreb, Hrvatska

e-mail: lkondalabas@yahoo.com

Popis skupnih izložbi:

2000.
Kazalište Gavella, Zagreb

2004.
Hrvatski triennale akvarela

   Gradski muzej Karlovac

   Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda

   Galerija Zvonimir, Zagreb

2005.
Pasionska  baština  2005. Muzej Mimara, Zagreb

Skupna izložba sakralnih motiva, Galerija Šovagović, Zagreb

Apostolska nuncijatura, Zagreb

2006.
Izložba Akademije likovnih umjetnosti u Ljubljani, Ljubljana, Slovenija

2007.
Skupna izložba sedam autorica, Galerija Balen, Slavonski Brod

2008.
Izložbeni prostor Fitness A, Celje, Slovenija

2009.
Božićna izložba 2009., Hrvatsko katoličko liječničko društvo (HKLD), Zagreb

 

Izdavač: URIHO Zagreb

Za izdavača: Josip Držaić

Tekst: Ana Tajder i Leila Michieli Vojvoda

Urednik: Stjepan Katić

Dizajn: Akademija-Art

Likovni postav: Lucija Konda Labaš

Grafička priprema i tisak: URIHO Zagreb

Naklada: 300 primjeraka

Zagreb, veljača 2010. godine

Prva samostalna izložba

 

Galerija SUNCE, Zagreb, Av. Marina Držića 1

tel.: 01 6184-200 / 113

Radno vrijeme: pon-pet od 10,00 do 16,00 srijedom do 17,00 sati

Subotom, nedjeljom i blagdanom zatvoreno. Ulaz slobodan

Akademija-Art.net