U galeriji Zlati ajngel u Varaždinu izložba crteža ak. slikara Josip Zankija.
Autor predgovora katalogu izložbe i otvaranje izložbe:
Ivica Župan
O patuljcima i trolovima
Na izložba-ambijentu Oltar Josip Zanki predstavlja se sjajno strukturiranim i precizno razrađenim, ali i poetskim konceptom predstavljanja onoga što – po njegovim iskustvima i uvjerenjima – boravi u zaboravljenim zakucima još nedirnuta velebitskog krajolika, a to uvjerenje komprimira u jasnu, čvrstu i sugestivnu vizualnost. Vodi nas u bajkovite šumske krajolike, mitska mjesta, netaknute i još nenaseljene planinske krajolike strmovitih padina Velebita, u bespuća vilinskog svijeta, gdje sve funkcionira po svome, vlastitom logikom, u predjele u čiju stvarnost on vjeruje, a koju ćemo mi prihvatiti otvorena srca ili s rezervom.
Riječ je o svijetu u kojemu je empirijski aspekt suspendiran, gdje su stvarni elementi stilizirani, a realnost dokinuta; pred nama puca bezvremenski krajolik, u čijim arhetipskim prostranstvima gospodari sama priroda, a ne čovjek, gdje stabla ne stradavaju od sjekire nego od starosti, bure ili groma, a u koji moramo misaono duboko zaroniti kako bismo mu pronašli značenje jer je riječ o istraživanju i interpretaciji mističnih i ezoterijskih fenomena.
Kao ezoterik, Zanki je sudionik, promatrač i referent priče o trolovima i patuljcima i o njima izvješćuje na osnovi uvida na terenu. Ezoterija – s nama čudnim bićima, pojavama, događajima i afektima – jedan je od Zankijev mentalnih prostora po kojem se uvijek iznova, sve suverenije kreće, zakoračujući svaki put sve dublje, pa je ezoterijsko iskustvo okosnicom i nekih njegovih ranijih istraživanja i eksplikacija.
U vizualno atraktivnim crtežima gospodari dojam onostranog, začudnog, mističnog i bajkovitog, podastiru nam prizore nalik onima iz oniričkog krajolika, realne i nadrealne istodobno, uronjene u zaboravljene povijesti i misterije, na granici zbiljskog i mogućeg, jednostavnosti i mira, znanog ili neznanog značenja. Crteži afirmiraju iracionalnost, ono što jesmo ili nismo spremni percipirati, nazočnost i odsutnost, potvrđenost i neprovjerenost i pričaju – o magii naturalis, o drugoj zbilji. Izostaje logocentrična reprezentativnost, šume progovaraju tajnim jezikom simbola jer se njihove poruke ne mogu prenijeti jezikom kojim govorimo.
Zanki uranja u šumu u kojoj se ništa ne miče, krećući se među stvarnim stablima simbiotički vezanim za bića koja ih nastanjuju i o njima skrbe i u njih vjeruju. U prvom planu su debla iz kojih se račvaju krošnje iskrivljene velebitskom burom. Raskošne šume dišu osebujnim životom, debla i nepravilne grane staništa su tajnih stanara, bivci su nevidljivih nam bića, bajkovitih stvorenja koja se provlače kroz predaje nomada i planinskih naroda – skrivaju patuljke i trolove, groteskne duhove zemlje i tla – a s njegove kore kao da nam namiguju obješenjačka lica tih lakrdijaša, ali i vodiča i savjetnika koji osluškuju disanje Velebita.
Debla bukve i hrasta domicili su trolova, a borovi patuljaka. Stoga je i izgled bukvi – svojevrsnih kumira – neobičan jer – po ezoterijskim učenjima – trolovi žele nastanjivati najveća stabla u šumi, debla su njima ono što su čovjeku katedrale, energija njihovih stanara ekspanzionistička je, napušu se i potom deformiraju i poprimaju čudnovate oblike. U konfiguraciji bukovih i hrastovih stabala redovito se nameće jedna ključna grana, koja pohranjuje i emitira energiju cijelog stabla i ističe mikrolokaciju trolovog staništa, a u formalnom pogledu nosi kompoziciju crteža. Borovi s patuljcima njihova su suprotnost – na velebitskim proplancima rastu u sretnoj simbiozi s travom kosiračom, po ezoterijskoj hijerarhiji bor je bliži čovjeku, energija mu je skromnija, ali pozitivnija, zahvaljujući čemu borovi zadržavaju elegantnije oblike.
Zanki se i ovom prigodom potvrđuje kao autor koji uspješno i na plastički atraktivan način operira s pojavnostima iskustava i predstavljanjima vidljivih i nevidljivih posljedica iskustva i iskustvenosti.
Ivica Župan
Josip Zanki je rođen 1969. godine u Zadru. Diplomirao je 1994. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Miroslava Šuteja. Javno djeluje od 1986. godine na područjima grafike, video arta, instalacije i performancea. Objavio je više pjesničko-grafičkih mapa od kojih se posebno ističe "Sedam posljednjih Kristovih riječi" (zajedno s Lukom Paljetkom). Godine 2005. izdavačka kuća "Profil" objavila je monografiju "Grafike i crteži" o njegovom radu. Od 1999. do 2002. godine vodio je Umjetničku radionicu "Planine" a od 2007. godine vodi umjetničku radionicu "Dolazak u baštinu". Obje radionice problematiziraju nasljeđe prvog hrvatskog romana "Planine" u kontekstu suvremene umjetničke prakse. Za svoj rad na području grafike i eksperimentalnog filma više je puta nagrađivan. Predsjednik je Hrvatskog društva likovnih umjetnika od prosinca 2007. godine. Od 2009. godine docent je na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru.
