Rođen sam prije 49 godina u Osijeku. Slikam potajno, a ponekad i javno već 19 godina. Povremeno izlažem. Za moje veličanstvene slikarske uspjehe, nitko nikad nije čuo, jer su ostvareni u samoći atelijera. Ne volim političare. Pokušavam se sprijateljiti sa ljudima. Pri tome nailazim na poteškoće. Vjerujem u svoje vanzemaljsko porijeklo, o čemu, za sada, imam samo neopipljive dokaze.
Prije nešto više od godinu dana, našao sam na internetu stranicu sa nadrealističkim slikarstvom. Bilo je to kao da sam otvorio škrinju sa blagom. Bio sam iznenađen lucidnošću, maštom, umjetničkom snagom i umijećem ovih majstora. Morbidniji od Hyeronimusa Boscha, maštovitiji od Dalija, bez stida, kompleksa, bez ograničenja, oni su istresali na platna svu svoju ludost i genijalnost. Pomislio sam: «Pa zašto se, ja suzdržavam svih ovih godina ?
Zašto se bojim reakcije publike ?
I tako je počelo…
Prvo sam uzeo olovku. Počinjao sam sa jednom idejom u glavi, a završavao sa nekom posve drugom. Uobličio sam svoje frustracije, sarkazam, cinizam i mislio kako to nikada nikome neću pokazati, jer tko se usuđuje obznaniti svoj mrak ? Onda sam probao isto to, koristeći boju. U nasumično nabacanim mrljama, nekontroliranim potezima i kapljicama boje, tražio sam i pronalazio svoje demone i čudovišta ne bi li im pogledao u oči i nasmijao se.
Svaki od njih, donosi mi svoju priču. Kad naćulim uši, čujem ih kako stenju, plaču, vrište i pjevaju…
Slobodno priđite i poslušajte, poštovani gledatelji. Nisu opasni kao što izgledaju. Neki od njih su već sasvim pitomi i civilizirani
Ponekad se pitam, smije li slikar sam analizirati svoj rad ili mora zatražiti pomoć nekog pametnijeg, nekoga kao što je likovni kritičar, ne bi li mu ovaj rekao kojeg to vražjeg vraga on zapravo radi ? Jeli slikar, a pogotovo amater, samo nesvjesni stroj za stvaranje ?
Pitam se…jer ja mislim da znam što radim, pa ću to i objasniti:
Zašto čudovišta?
Zato što mi ljudi i jesmo čudovišta. Još uvijek vodimo ratove, ubijamo jedni druge, ubijamo planetu koja nas hrani, slijepi smo i gluhi. Ne vidimo vlastiti odraz u ogledalu, ne čujemo sugovornika…
Novorođenče dolazi na svijet kroz patnju i bol. Prvo što će iskusiti bit će hladnoća, grčevita borba za zrak, udarac po stražnjici, hladna voda… Prvi bolni vijak okreće se i prodire u njegovu glavu…
Maleno ljudsko biće je smežurano i prekriveno mrljama krvi. Možda je rođeno sa dvije glave i netko će sa gađenjem okrenuti pogled…
A ja vam kažem: Ne odvraćajte pogled! Možda je to poruka moje izložbe. Ne odvraćajte pogled! Otvorite oči!
Dražen Seleš
.jpg&url=https://akademija-art.hr/2020/01/03/d-sele-moja-lista-nadrealista/&description=D.%20Seleš:%20Moja%20lista%20nadrealista){kind=link}