U utorak, 10. lipnja u 19 sati u Galeriji ULUPUH u Tkalčićevoj 14 u Zagrebu otvara se izložba fotografija studenata Akademije dramske umjetnosti pod nazivom Nova imena
Ova već tradicionalna godišnja izložba koja se u Galeriji ULUPUH organizira od 2005. godine, predstavit će radove studenata dodiplomskog i diplomskog Studija snimanja, nastale tijekom nastave protekle akademske godine. Organizator je Katedra za fotografiju, a selekciju radova kao i likovni postav izložbe potpisuju Darije Petković, doc.; Jelena Blagović, asis. i Iva Prosoli.
I ove će se godine, kao i proteklih, predstaviti radovi koji su rezultat cjelogodišnjeg studentskog rada. U okviru zadanih i slobodnih tema studenti izlažu pejzaže, portrete, aktove, kritički promišljaju sadašnjost i prošlost ili pak grade intimne priče.
Izložba će se moći pogledati do 15. lipnja, svakog dana, uključivo u subotu i nedjelju, od 10 do 21 sat. Ulaz na izložbu je slobodan.
Izložbom Nova imena već se po jedanaesti put predstavljaju radovi studenata snimanja i fotografije Akademije dramske umjetnosti u Galeriji ULUPUH.
Zanimljivo je pratiti dinamiku pojedinih generacija. Proces učenja, svladavanja tehnike i razumijevanja osobnih interesa. Studenti preddiplomskog studija uglavnom izlažu vježbe, dok stariji studenti već razvijaju složenije koncepte. No posebno veseli kada netko prijeđe granicu, kada u okviru zadane teme iznađe neočekivana rješenja. Najviše ohrabruje kada se to dogodi već na prvoj godini.
Tako je Dea Botica, studentica prve godine snimanja, fotografirala na svojoj rodnoj Korčuli reportažu o ribanju kao posvetu tradiciji čiji su dio i njezin djed i otac. Koncentrirana na detalj: ruku koje drže vesla, vade mrežu, čiste ribu,…kompozicijski čisto prenijela je priču s dozom nostalgije.
Ante Cvitanović u seriji Čovjek iznad mene donosi priču o životu muškarca koji je živio u stanu iznad njegovog. Fotografirajući detalje preostale nakon njegovog života: jedva raspoznatljive dokumente, novine, uporabne predmete, pokušava rekonstruirati njegov život, svjestan pritom kako to nije moguće i kako materijalni dokazi o nečijem postojanju o samom čovjeku govore malo ili ništa. Među izloženim fotografijama tek je jedan portret samog muškarca, fotografija na kojoj ljubi mrtvaca u lijesu, uništena i izjedena crvima. Uvrštavanje te fotografije u seriju dodatno apostrofira autorovu namjeru da prikaže ljudsku prolaznost i činjenicu da “materijalno nije važno ukoliko ga nemamo s kim podijeliti i nikoga iza nas tko će sačuvati uspomenu na naš život”.
Denis Butorac izlaže dva portreta mladića u kojima je želio “koristeći se isključivo ambijentalim svjetlom i dimom cigarete postići ugođaj karakterističan za film noir”.
Ante Delač u seriji Život trga pokazuje izoliranost pojedinca u vrevi gradskog života, dok Mihael Kovač sličnu odsutnost postiže siluetama postavljenim u pejzaž.
Dorijan Šipuš kontrastira isti kadar u dnevnoj i noćnoj atmosferi.
Dvije fotografije iz serije Inner self izlaže Jurica Marković. Radi se o planinskim pejzažima u kojima stražnji planovi ostaju u magli i čiji se detalji samo naziru.
Duje Miliša izlaže aktove objedinjene nazivom Skriveno. Snima detalje posvećujući pažnju oblicima i teksturi.
Fotografije studentice druge godine snimanja, Stele Horvat apstraktne su kompozicije. U akvariju s vodom otapa boju, čime dobiva koloristički bogate slike.
Također su apstraktne i minimalističke fotografije Roze Zanini Mozara, koja snima mrlje različitih tekućina na neutralnoj bijeloj podlozi.
Slikarstvu se približila kompozicijom i temom i Sara Vurušić. Fotografirane mrtve prirode prezrelog voća i povrća dodatno obrađuje radi slikarskog efekta, referirajući se pritom na, u povijesti umjetnosti dobro poznatu temu memento mori.
Tijelom se bavi troje studenata druge godine, Robin Pretković snima tijelo plesačice u skoku, Tena Pavletić postavlja nago žensko tijelo u pejzaž, dok Frane Pamić izlaže fotografije figura snimljenih u studijskim uvjetima.
Sara Bernarda Moritz u razdoblju od nekoliko mjeseci snimala je svakodnevne prizore unutar vlastitog životnog prostora. Objedinila ih je pod naslovom Rekonstrukcija i izlomila bijelom linijom u mrežu od po 9 tonski različitih kvadrata pokazujući time da se iskustvo može “doživjeti i kao cjelinu, ali i kao više manjih segmenata”.
The point of no return je fraza koja se odnosi na situacije u kojima pokrenuta akcija fizički više ne nudi mogućnost povratka. Naslov je to serije fotografija, koje je Mario Pućić preuzeo s javnih video-servisa, a koje prikazuju trenutak neposredno prije smrti različitih ljudi, na različitim mjestima u svijetu, u različitim okolnostima, od samoubojica do žrtava nasilja i prirodnih nesreća. Ovim činom aproprijacije autor gledatelja suočava s dva pitanja. Prvo, sa zastrašujućim mogućnostima, odnosno „eksploatacijskom prirodom” suvremenog društva, u kojem je svakom tko to poželi dostupan uvid u završni trenutak nečijeg života. Drugo, suočava ga s vlastitim osjećajem nemoći. Nagonska potreba da se intervenira i spriječi prizor koji će uslijediti nakon fotografije stapa se s užasom da je on već odigran.
Radovi studentice treće godine snimanja Ive Korenčić Grubišić-Čabo nastale su u okviru Mapiranja kvarta, zajedničkog projekta ADU i Galerije Prozori na Pešćenici. Iva je u kvartovskom vrtiću organizirala radionicu, u okviru koje kojoj su djeca crtala “svoja” mjesta, zatim je ona te iste lokacije fotografirala i na kraju stopila svoje fotografije s dječjim crtežima. Tim je postupkom istovremeno izvršeno vizualno i značenjsko proširenje medija fotografije.
Toni Renaud, izlaže seriju prirodnog pejzaža u urbanom kontekstu, fotografije srušenih stabala nastradalih pod udarom vjetra.
Sven Čustović koristeći ženski akt kreira pejzaž s nadrealističkim elementom.
Tijelom i njegovom transformacijom bavila se Anja Kolić. Fotografirala je tijelo svoje bake nakon mazektomije, estetizirajući oblike i propitujući njihovu razaznatljivost.
Čak četvero studenata prve godine diplomskog studija fotografije izložilo je pejzaže.
Privučen njegovom geometrijskom strukturom, Dario Belić snima nadvožnjak na Odri u izmaglici, kreirajući prvenstveno krajolik atmosfere. Sličan pristup ima i Nikola Šerventić, koji fotografira Savski nasip u rano jutro postižući kolorit prigušenih tonova. Dino Šertović, inspiriran Edwardom Burtynskim, izlaže ekološki intoniranu fotografiju, koju naziva Gumena vegetacija, a koja prikazuje gomilu guma odbačenih u prirodni krajolik. Vizura istovremeno estetski privlačna i značenjski odbojna ispituje posljedice “nesvjesnog kreiranja pejzaža od strane čovjeka”.
Nives Milješić u skrivenim vrtovima Savske ulice snima zelene listove i vlati trave u krupnom planu. U likovnoj igri izlomljenih linija i površina, prigušenim zelenim tonovima priziva maniru naivne umjetnosti. Seriju naziva Cvijeće za Margaretu, radi simbolike koju nosi taj cvijet: odanosti, nevinosti i optimizma.
Ino Zeljak fotografira Jadriju, kupalište nedaleko Šibenika, specifično po svojim opskurnim minijaturnim betonskim vikendicama u nizu. Fokusirajući se na detalje bilježi nadrealnu atmosferu relikta nekog davno prošlog vremena.
Tjaša Kalkan, studentica druge godine diplomskog studija fotografije koristi se spojem fotografske slike i teksta u seriji nazvanoj Negdje nakon. Polazeći od nemogućnosti snimanja prizora u javnom prostoru, bilo zbog nadzora javnih površina, nepovjerenja nesuđenih modela ili čak vlastite nelagode, Tjaša bilježi „trenutke nakon prizora, svjesno čekajući da ljudi iz kadra nestanu ili pak odvraćajući fotoaparat od njih”. Fotografijama autorica pridružuje opise fotografijom nezabilježenih događaja, komparirajući ih s vlastitim sjećanjima. Tom dvostrukom aluzijom istovremeno uspostavlja dijalog, kako s ispražnjenim mjestima tako i s gledateljem, koji prizorima automatski dopisuje priču.
Marina Paulenka izlaže fotografsku knjigu, nazvanu Svjedoci, u kojoj prikazuje život vjerske zajednice Jehovinih svjedoka. Autorica je u razdoblju od osam mjeseci po nekoliko puta tjedno boravila s članovima zajednice i tako dobila direktan uvid u njihove navike. Priču o njima ispričala je kroz portrete, situacije iz svakodnevnog života u Betelu, glavnom sjedištu zajednice i prizore obreda i kongrese naglašavajući pritom univerzalnost emocije.
Igor Ilić izlaže seriju portreta Generacija Y/ Millennials. Sam naziv odnosi se na generaciju rođenu između 1980. i 2000. godine, kojoj pripada i autor, a koju sociolozi nazivaju i milenijskom generacijom. Generacijom mahom obrazovanih od koje se puno očekuje, ali ujedno i lijenih, razmaženih i materijalistički orijentiranih ljudi. Portet generacije Y Igor donosi kroz inscenirane fotografije privatne zabave na način da kompozicijom, impostacijom “likova” i posebice pažljivim osvjetljenjem aludira na velika djela europskog slikarstva baroka i romantizma. Spoj banalnog sadržaja s formom visoke kulture i pretežno sakralne tematike jasno ilustrira razilaženje između želja, očekivanja i stvarnih mogućnosti i pozicije mladih ljudi u suvremenom svijetu.
Izložbi su se pridružila i dvojica studenata diplomskog studija snimanja.
Antonio Pozojević, student prve godine istražuje prema vlastitim riječima “neformalne i zabranjene mehanize prijenosa i prezentacije znanja unutar tradicionalnih i institucionalnih okvira”. On naime fotografira šalabahtere – ispisane na zidovima učionica, skrivene ispod klupa i ploča. No ono što je zanimljivo jest preobrazba koju te krnje rečenice doživljavaju kad se putem fotografija iz hermetičnog svijeta školskih klupa transponiraju u izložbeni kontekst. Gledajući fotografije promatrač je neizbježno upućen na čitanje tih poruka i pokušaj njihovog odgonetavanja. Oblici u kojima se prepoznaje kreda, rub stola ili dio spužve upućuju na mjesto njihovog nastanka. Međutim u promijenjenim okolnostima te rečenice postaju potpuno nerazumljive, što prvenstveno govori o arbitrarnoj naravi jezika.
Bojan Mrđenović, student druge godine diplomskog studija snimanja, izrađuje razglednice sa snimkama propalih hotela duž jadranske obale. Tako formatom i dizajnom svojih radova proziva aktualnu politiku zadnja dva desetljeća i njezin odnos spram propalih hotelskih kompleksa, baštine socijalizma, koji su podignuti kao rezultat društvenog planiranja gdje je turistički odmor trebao biti dostupan svim društvenim slojevima. Seriju naziva Jadranske razglednice.
Izbor fotografija za ovu izložbu načinjen je u okviru Katedre za fotografiju. Kao i svake godine, predstavlja rezime proteklog razdoblja. Dovođenjem u galerijski kontekst, odabrane fotografije studentima, ali i njihovim profesorima omogućavaju preispitivanje i kritičko sagledavanje napravljenog, dok publici pružaju priliku za upoznavanje najmlađe generacije domaćih fotografa.
Iva Prosoli
NOVA IMENA 2014. / POPIS IZLAGAČA
1. GODINA PREDDIPLOMSKOG STUDIJA SNIMANJA
Dea Botica
Denis Butorac
Ante Cvitanović
Ante Delač
Mihael Kovač
Dorijan Šipuš
Jurica Marković
Duje Miliša
2. GODINA PREDDIPLOMSKOG STUDIJA SNIMANJA
Stela Horvat
Sara Bernarda Moritz
Roza Zanini Mozara
Frane Pamić
Robin Pretković
Mario Pućić
Sara Vurušić
Tena Pavletić
3. GODINA PREDDIPLOMSKOG STUDIJA SNIMANJA
Sven Čustović
Anja Kolić
Iva Korenčić Grubišić-Čabo
Toni Renaud
1. GODINA DIPLOMSKOG STUDIJA / USMJERENJE FOTOGRAFIJA
Dario Belić
Nives Milješić
Dino Šertović
Nikola Šerventić
Ino Zeljak
2.GODINA DIPLOMSKOG STUDIJA / USMJERENJE FOTOGRAFIJA
Igor Ilić
Tjaša Kalkan
Marina Paulenka
1. GODINA DIPLOMSKOG STUDIJA / USMJERENJE SNIMANJE
Antonio Pozojević
2. GODINA DIPLOMSKOG STUDIJA / USMJERENJE SNIMANJE
Bojan Mrđenović
