CENTAR ZA KULTURU ČAKOVEC
izložbeni prostor
13. – 26.5.2014.
41. Majski muzički memorijal Josip Štolcer Slavenski
Ivana Mrčela
Stranice Štolcerovog fotoalbuma
Ciklus slika inspiriran je životom Josipa Štolcera Slavenskog i upravo zato djeluje poput starog, zaboravljenog, intimnog obiteljskog albuma fotografija. Štolcer je prikazan kao običan čovjek koji je, tadašnjim fotografskim mogućnostima zabilježen kroz svakodnevne i različite periode života. Njegov glazbeni genij ostavljen je po strani i pred nama je obiteljski čovjek i stvari koje voli. Dio ciklusa je inspiriran stvarnim fotografijama, dok je kod drugog mašta imala veliku ulogu.
Ivana Mrčela, magistra grafike rođena je 30. kolovoza 1984. u Čakovcu. Nakon završene srednje škole za dizajnera unutrašnje arhitekture, upisuje studij modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu na kojem stječe diplomu. Nakon modnog dizajna studira i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, koju završava u rujnu 2012. godine u klasi profesora Svjetlana Junakovića. Iza nje su četiri samostalne i dvadesetak skupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnica je Nacionalove «Top stipendije za top studente» za 2011.godinu, nekoliko internacionalnih nagrada na području grafike, nagrade «Ismet Mujezinović» za mladog umjetnika, bila je među finalistima «Erste fragmenti» 2012.godine. Potpisuje nekoliko ilustratorskih (Školska knjiga: Udžbenik za književnost i medijsku kulturu «Igre djetinjstva 3», Udžbenik «Hrvatska čitanka 3»; bio&bio,…), scenografskih, te grafičkih rješenja. Članica je Hrvatske udruge likovnih umjetnika. Usporedno se bavi video i foto stvaralaštvom, gdje se može izdvojiti izrada prvog interaktivnog Youtube video uratka u Hrvatskoj.
NAGRADE I PRIZNANJA
2011. «Nagrada Ismet Mujezinović», XIV INTERBIFEP, Internacionalni bijenalni festival crteža i grafike, Međunarodna galerija portreta, Tuzla
2010. treće mjesto za grafičara profesionalca, IV. EX-YU konkursu za grafiku u Beogradu
2010. POHVALNICA Akademije likovnih umjetnosti za uspješan rad tijekom akademske godine 2009./2010.
SAMOSTALNE IZLOŽBE
2013.
«Bilješke na tijelu» u sklopu 8.Modnog ormara, Medijateka Francuskog instituta, Zagreb
2012.
«Izložba nagrađenih autora XIV Interbifepa», Međunarodna glerija portreta, Tuzla
«Blogerice nose modnu povijest», Arena centar, Zagreb
2009.
Galerija Staklenik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, samostalna izložba
SKUPNE IZLOŽBE
2013.
XV. INTERBIFEP – internacionalno bijenale crteža i grafika, Tuzla, BiH
godišnja izložba članova HDLU-a, Trg žrtava fašizma 16, Zagreb
2012.
Gost izlagač na 7.Modnom ormaru (Izložba odjeće. Modnih dodataka i dizajn tekstila), Centar za dizajn HGK, Zagreb
skupna izložba «Pet godina EX-YU Konkursa za grafiku», Beograd
skupna izložba radova nastalih na radionici «Paper based design», Galerija SC, Zagreb
Četvrti hrvatski biennale ilustracije, međunarodna izložba originalnih ilustracija knjiga ili časopisa za djecu, mlade i odrasle, te originalnih novinskih i reklamnih ilustracija, Klovićevi dvori, Zagreb
«Motoco – the world is all that is the case», internacionalna izložba dizajna, Yildiz University, Istanbul (+ nekoliko radionica i predavanja na putu od Zagreba do Istanbula: Zagreb, Beograd, Sofia, Edirne, Istanbul), sudjelovanje studenata iz Francuske, Njemačke, Švicarske, Hrvatske, Srbije, Grčke, Mađarske i Turske (12.-29.4.2012.)
skupna izložba radova nastalih na radionici „Paper based design”, „Galurija”, Akademija likovnih umjetnosti, Zagreb
“Graphics Open 2012.”, Magyar Képzőművészeti Egyetem, Budimpešta, skupna studentska izložba izabranih grafičkih radova nastalih u poslijednjih pet godina (Akademia Sztuk Pięknych im. Jana Matejki w Krakowie, Akademie výtvarných umění v Praze, Akademija Likovnih Umjetnosti u Zagrebu, Magyar Képzőművészeti Egyetem, Budapest, Universität für angewandte Kunst Wien, Vysoká Škola Výtvarných Umení, Bratislava)
“Erste fragmenti” 8, izložba 11 autora čiji su radovi otkupljeni, Mali salon, Rijeka
“Erste fragmenti” 8, izložba 11 autora čiji su radovi otkupljeni, Muzej suvremene umjetnosti Zagreb
2011.
XIV. INTERBIFEP – internacionalno bijenale crteža i grafika, Tuzla, skupna izložba i Nagrada Ismet Mujezinović
cjelodnevna crtačka radionica C.R.T.A, skupna izložba nastalih radova u prostoru Akt sale Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu na dan Otvorenih vrata Akademije likovnih umjetnosti
2010.
IV. EX-YU konkursu za grafiku u Beogradu, zajednička izložba i osvojeno treće mjesto za grafičara profesionalca
likovna kolonija „S vjetrom kroz tišinu”, skupna izložba nastalih radova, Nerezine
2009.
FISTT ART FEST (prvi međunarodni festival neafirmiranih umjetnika, prostorije Studentskog centra, Zagreb, skupna izložba
„Kulturijada” – Izložba radova studenata Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u Društvenoj Dvorani (Studentski dom Stjepan Radić).
Medika prostorije bivše tvornice, skupna izložba
2008.
„Nema kulture bez arhitekture”, skupna izložba
2007.
„Modni ormar”, skupna izložba modnih ilustracija i modne fotografije u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu
Stranice Štolcerovog fotoalbuma
Kvalitetna vizualna umjetnost, čak i kada počinje od priče, uspješno izbjegava anegdotu, govoreći svojom čistom pojavnošću. Na prvi pogled, ciklus slika Ivane Mrčele s temom života hrvatskoga skladatelja Josipa Štolcera Slavenskog, predočava njegov narativ. One nam gotovo dokumentarističkom nepristranošću, poput kriminalističkog izvještaja s nizom fotografiranih dokaza, nude njegovu rekonstrukciju. Međutim, fragmentacija fluidna životnog tijeka naglasak stavlja na odnose subjekta ovog ciklusa s ljudima i predmetima svoga okruženja: na trag Štolcerovog dodira, zvuk njegovih riječi i, dakako, glazbe, ne poništavajući pritom literarni segment, ali i ne iscrpljujući se u njemu.
U postupku je to razvidno na najmanje dvije razine. Izraženi linearizam izostavlja detalje, svodeći ljude i stvari na plošne prikaze, lako čitljive i prepoznatljive koje, baš poput uspomena, djeluju neposredno na svijest. Brojne kompozicije su preuzete iz Štolcerovih obiteljskih fotografija, što podcrtava kako je riječ o umjetnosti memorije. Način slikanja (linearnost i plošnost) podsjeća na slikarstvo bidermajera iz prve polovine XIX. stoljeća, što uz sebe veže niz asocijacija malogradskih, skromnih interijera, ponovno u cilju konstruiranja dojma prisnosti sa likovima i predmetima slika, kao i skučenosti provincijskog života. Skromnost je prisutna i u paleti: umjetnica koristi samo crnu, bijelu, oker i smeđu (pečenu umbru), koje u kombinacijama daju tonove inkarnata, ili neutralne pozadine izrazito svijetlo smeđe boje. Ograničeni raspon kolorita i smeđi tonovi, pojačavaju dojam sjećanja isušenih vremenom, nečeg nekada bliskog i sada mrtvog. S time u vezi je i drugi način na koji umjetnica konstruira priču bez čvrstog i naglašenog narativa: kompozicijskim izdvajanjem stvari i osoba pred spomenutom pozadinom. Time su motivi (ponovno, poput sjećanja) izdvojeni iz vremena i prostora u nekoj vrsti vječnosti, poput nepostojanoga traga koji opstoji samo kao misao, uspomena na kontakt, na gestu ili situaciju, na karakteristične beznačajnosti koje sačinjavaju jedinstvenu osobnost.
Detalji kojima se dokumentira Štolcerov život, koji upravo zbog sraza krute faktičnosti i sjetne familijarnosti odišu dojmom prolaznosti i bude svijest o beznačajnosti ljudskog života, odnose se na skladateljeve trenutke s obitelji, u školi ili sa suprugom Milanom Ilić, na fotografski zamrznute likove njegovih roditelja ili njega u različitim životnim fazama. Tu su i predmeti ponekada kriptičnog značenja (tratinčica koju su đaci nosili u zapučku kao skriveni znak otpora mađarizaciji u Međimurju), a ponekada svjedočanstva njegovih radosti: citra, prvi instrument koji je svirao, harmoniji, ili teleskop kao svjedočanstvo njegove ljubavi prema astronomiji.
Čini se da je i Štolcerov život, poput nebeskoga tijela, išao gotovo matematskim određenim putem, opisanim u nizu hrvatskih romana o talentu iz provincije i nemogućnosti uzdizanja iz panonskog blata. Još kao maleni pekarski pomoćnik gledao je zvijezde dok je čekao da se tijesto digne. Otac, pekar, naučio ga je svirati citru, da bi se kasnije propio, ljubomoran na njegov glazbeni dar. Ponovno arhetip – sukob oca i sina, učenik koji nadvladava učitelja i majka kao jedini svjetionik. Interes za glazbu sve je izraženiji – tjera ga na redovne pješačke izlete od Čakovca do Varaždina kako bi slušao promenadne koncerte i u pauzama ispitivao glazbenike o karakteristikama njihovih instrumenata i, na kraju, navodi ga na potragu za glazbenim obrazovanjem: najprije u Budimpeštu, a potom u Prag. Kao profesor glazbe živi kratko u Zagrebu i Parizu, ali najviše i do smrti u Beogradu. Njegove skladbe dvadesetih i tridesetih postizale su međunarodni uspjeh – Slavenskog su svirali orkestri Europe i Amerike, a on se cijelo vrijeme prisjeća svojih korijena, kombinirajući folklorne motive rodnoga Međimurja s modernističkim glazbenim eksperimentima politonalnosti i aleatorike, ne zadovoljavjaući se tek romantičarskom rekonstrukcijom narodnih melosa. Poput Meštrovića, skladatelj teži spoju narodnoga (sada proširenog na cijeli prostor Jugoslavije): arhajski mističnoga i suvremenog: racionalnog i avangardnog. U godinama kada Ljubo Babić traži „naš izraz” u slikarstvu, Slavenski sklada Balkanophoniu (1927), također tragajući za geniusom loci, za specifičnim, izvornim izrazom. Druži se (i na kratko dijeli stan u Pragu) sa Ivom Režekom i sklada glazbu za rani zvučni film sa hrvatskim govorom A život teče dalje Karla Junghansa iz 1935 (koji bizarno spaja prizore sa Visa i međimurske popijevke).
Leži li tragedija u pojedincima i narodima ili u zvijezdama, ne znamo, a odgovor nije znao ni ovaj glazbenik zagledan u njihove solidne putanje. Shakespeareovom Kasiju, koji je iskazao prijezir prema sudbini, nije uspjelo uzeti povijest u svoje ruke, kao ni mnogim kometima koji su nakratko zablistali na našemu nebu, i to ne samo onima stjeranim na rub (koje tematizirao Radauš u ciklusu skulptura Hrvatski panoptikum), nego i stvaraocima koji su za života uživali veliki ugled. Svima su s vremenom sunarodnjaci okrenuli leđa, pa je i svijet za njih prestao mariti. Meštrovićeva, Štolcerova ili Babićeva potraga za suvremenim i specifičnim umjetničkim izrazom, shvaća se danas kao naivna djetinjarija, utopija koja je mogla živjeti samo u snu međuratnog optimizma, u atmosferi Mannova Čarobnog brijega.
Ivana Mrčela podsjetila nas je na talent i značaj ovog velikog skladatelja, prikazujući segmente koji su tvorili njegovu ličnost jasno i čisto poput kristala. Njezine slike navode da se s nostalgijom sjećamo ne samo Štolcerovih vremena, nego i uvjerenja u beskrajne mogućnosti, uvjerenja koje su tada imali stvaraoci, unatoč svemu.
Feđa Gavrilović
