SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Nin
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
DAROVNICE PETRA KREŠIMIRA IV. ZADARSKIM SAMOSTANIMA[1]
Snažan vladar, kralj Petar Krešimir IV., koji je vladao od 1055. ili 1058. do 1077. godine, u darovnici «Mare nostrum» (naše more), kojom 1069. godine otok Maun daje zadarskom samostanu sv. Krševana, Jadransko more naziva svojim, a sebe kraljem Hrvatske i Dalmacije. Tako je Krešimir na najveću moguću političku razinu uzdigao epohu Trpimirovića, individualizirao kraljevstvo, gdje njegov naziv regnum Croatiae Dalmatiaque, ili regnum Chroatorum et Dalmatinorum, označava jedinstveni prostor hrvatskoga kraljevstva. Tako će najistaknutiji hrvatski kralj Petar Krešimir IV. slijediti one političke smjernice koje je još 879. godine započeo knez Branimir, a to je neovisna država usmjerena papinstvu i slobodi od svih drugih kao osnovica budućeg razvoja.
I.Čondić-Begov – Kralj Gojslav
U spomenutoj znamenitoj darovnici otoka Mauna, zapravo, uz one poznate riječi kako je «svemogući Bog proširio naše kraljevstvo na kopnu i moru», što jasno odražava integracijske domete Krešimirove Hrvatske, spominje se pojam mare nostrum dalmaticum, što doista svjedoči o teritorijalnoj prostranosti Hrvatskog kraljevstva u to doba. Nesuglasje koje je glede darovnice za Maun, za razliku od mnogih drugih povjesničara, unijela N. Klaić, nimalo neće umanjiti vjerodostojnost povelje, jer ničim se ne može osporiti njen najvažniji element, a to je Krešimirov vladarski naslov. «Tako je hrvatska država obuhvatila sva jadranska gradska središta: i gradove Donje Dalmacije i one što su se razvili na hrvatskom političkom području, od Nina do Šibenika. Bilo je to uistinu širenje kraljevstva «na kopnu i moru», kako u knjizi «Hrvatsko srednjovjekovlje» piše Tomislav Raukar.
Otok Maun
Iako je u sastavu Krešimirove Hrvatske i Bosna, kao i Slavonija, jer se uz kralja Petra Krešimira IV. javlja i ban Zvonimir, kralj je najčešće boravio na prostoru Biograda, Nina i Šibenika, i to iz razloga što se u svojoj vlasti najviše i oslanjao na ove hrvatske gradove na jadranskoj obali. Vjerojatno i zato što je u njegovo doba došlo do jačanja županijskih vlasti na ravnokotarskom prostoru, baštini Trpimirovića, gdje su kraljevska obitelj i njeni preci imali svoje posjede. Župani su, naime, stali se boriti kako bi njihova vlast ovdje postala nasljedna, a Krešimir se u toj borbi oslanjao na vlast u hrvatskim obalnim gradovima, ne zaobilazeći ni Zadar, čije je vezivanje uz hrvatskoga kralja bilo veliko Krešimirovo ostvarenje. Krila županima u osvajanju nove političke vlasti, možda je dala i činjenica, kako se pred papinim legatom Majnardom zaklinjalo dvanaest kraljevih župana da Petar Krešimir IV. nije ubio svoga brata Gojslava, a za što je kralj bio optužen pri preuzimanju krune.
Stjenovita obala otoka Mauna
U to doba u Zadru su u potpunoj vlasti moćni Madijevci s kojima je Petar Krešimir IV. u vrlo tijesnim rodbinskim odnosima. Već tada ne može se govoriti i bizantskoj upravi u Dalmaciji, bez obzira što se ovo carstvo nikad formalno nije odreklo svoga prava suvereniteta nad dijelom ovog prostora. Činjenica je da se u Krešimirovo doba u Zadru ne spominju carski namjesnici. Sredinom 11. stoljeća promijenio se odnos poliičkih snaga na hrvatskoj strani Jadrana. U Hrvatskoj je sve jače djelovalo obnovljeno papinstvo, pa ovdje odjekuju reformatorske težnje iz Rima, jer Hrvatska za Petra Krešimira IV. i doslovno ulazi u europsko političko i misaono obzorje» (T. Raukar). «Papinstvo se u njoj pojavljuje i kao crkvena i kao politička snaga».
Povelja Mare nostrum hrvatskog kralja Petra Krešimira Velikog
Zadar je u rukama priora Draga koji dugi period uspjeva voditi samostalnu gradsku politiku, vezujuči se za hrvatskoga kralja. On ima gotovo potpunu vlast u Zadru, iako se više ne bi moglo reći kako prior iz Zadra uspravlja i drugim gradovima u Dalmaciji. Zadar se više i ne doživljava kao dalmatinska metropola, jer su carskoj bizantskoj vlasti Madijevci potpuno umakli otvoreno i bez ograda surađujući s hrvatskim kraljem u svom neposrednom zaleđu. Tako problem vrhovne vlasti na Jadranu i u jadranskim, priobalnim gradovima, i prelazi na hrvatskoga kralja, što potvrđuje i činjenica da je Maun u posjedu Krešimira IV., iako bi ovaj otok, kao i svi drugi otoci, trebao biti sastavni dio bizantske Dalmacije. Od uspona Tomislavove Hrvatske, poslije više od stoljeća sukoba banske i kraljevske Hrvatske, građanskog rata i dinastičkih previranja, nije bilo Hrvatske politički, vojno i gospodarstveno jake kao za kraljevanja Petra Krešimira IV.
Pečat kralja Petra Krešimira IV.
Posjedujući i otok Maun, koji je po svim ranijim odnosima pripadao općini Zadar, i dajući ga u posjed zadarskome samostanu sv. Krševana, kralj jasno demonstrira i svoj utjecaj u Zadru. Darovnica i izravno i posredno pokazuje i dokazuje kako bizantsko Carstvo doista više nema ovdje udjela u vlasti, ili je tu vlast samo prepustilo hrvatskome vladaru. Tek je za neke prigode, izgleda, ostalo poštivanje prema caru, koji se još na prvome mjestu spominje u laudama, u kakvim hvalospjevima i religioznim pjesmicama.
Šibenik
Petar Krešimir IV. uz samostan sv. Krševana obilato pomaže i ženski samostan benediktinki sv. Marije, kojeg obnavlja, vjerojatno i s njim u dogovoru, njegova sestra po majci, zadarska patricijka Čika. Krešimir 1066. godine ovom samostanu udjeljuje kraljevsku slobodu, kao što je već bio učinio sa samostanom sv. Ivana u Biogradu, kojeg je kralj sam dao podignuti. Kada znamo i za kraljev odnos prema Šibeniku koji se po prvi put spominje baš te 1066. godine, onda nam sve jasnija postaje njegova briga za ovaj hrvatski obalni prostor od Nina do Šibenika, od Zrmanje do Krke.
Isprava o osnutku samostana sv. Marije 1066. godine
Na posvetu obnovljene crkve samostana sv. Marije, s kraljem Petrom Krešimirom IV. u Zadar dolazi i ninski biskup Andrija. On je ovdje potpisan kao Andreas Nonensis. Iz ovoga se vidi i to kako je u Krešimirovo doba «ninska biskupija via facti obnovljena i prije nego je to pozitivnom odlukom nadležnog foruma određeno i riješeno», kako će zamjetiti dr. Eduard Peričić u svom radu «Nin u doba hrvatskih narodnih vladara….». Da je to tako svjedoči i činjenica da biskup Andrija 1072. godine s ostalim biskupima sudjeluje i na crkvenome saboru u Zadru, kojeg je sazvao splitski nadbiskup Lovro. Biskupa Andriju će za Krešimirove vlasti, 1073. godine zamijeniti na biskupskom stolcu u Ninu, biskup Stjepan, iz zadarske obitelji Penazzo, što opet svjedoči o snažnoj vezi Zadra sa svojim hrvatskim zaleđem, a koji je po Bianchiju nastojao ublažiti još postojeće trzavice između Nina i Splita.
Petar Krešimir IV.
Veza Petra Krešimira IV. i Zadra potvrđuje se i time što je samostan sv. Krševana posjedovao, očito nimalo slučajno, jedan od najdragocjenijih dokumenata za povijest Hrvata u ranome srednjem vijeku. Riječ je ovdje i genealogiji Trpimirovića, od Krešimira Starijeg do Krešimira IV. Ujedno tu je i popis banova iz toga doba. Pa i u darovnici kojom se mjesto Diklo prepušta u korist samostana sv. Krševana, nabrajaju se hrvatski vladari i banovi od Krešimira Starijeg do Krešimira IV., što dokumnet potvrđuje i kao darovnicu predaka. Iz toga je razvidno, kao i iz nekih drugih dokumenata, kako je dobar dio posjeda oko Zadra bio u rukama kraljevske loze Trpimirovića, što bi nekog lucidnijeg istraživača lako navelo i na trag o njihovom porijeklu s ovog prostora, što je više nego očito. Darovnica kojom se Diklo daje zadarskom samostanu govori tko je i vladar zadarskoga područja, ali i tko je vlasnik zemlje na prostoru zadarskoga agera. Čak i da je rečeni dokument kasnijeg datuma, kako neki žele dokazati, dokument jasno upućuje na to što zadarski redovnici misle o zemlji koju uživaju, čija je, od koga su je dobili, i konačno, koga drže svojim vladarom. Isto to potvrđuje i popis zadarskih priora iz obitelji Madijevaca, također pohranjen u samostanskim arhivima, a putem kojeg s otkriva vlasništvo posjeda na hrvatskom i zadarskom prostoru u Kotarima, i to što Madijevci misle i kako se odnose prema hrvatskome kralju. Uostalom, bez hrvatskoga vladara koji od Šibenika, preko Biograda, Točinja (Bibinja) i Dikla putuje u Nin, Zadar i ne bi mogao živjeti.
){kind=link}