SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Hrvatska u drugoj polovici XI. stoljeća (za kralja Petra Krešimira IV. oko 1073.)
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
PETAR KREŠIMIR IV OTVARA BENEDIKTINSKI SAMOSTAN I HRVATSKU BISKUPIJU U BIOGRADU [1]
Da je Stjepan I. bio iznimno uspješan hrvatski kralj govori i sve ono što je ostavio svome nasljedniku, sinu Petru Krešimiru. Za Stjepanove vladavine, sa sjedištem u Kninu, obnovljena je i hrvatska biskupija. Kada je Krešimir IV., nakon stupanja na prijestolje bio osumnjičen za ubojstvo brata Gojslava, ovaj se pred papinim poslanikom Majnardom, koji je u Hrvatsku došao radi crkvenoga sabora, uspio oopravdati tako što su se na njegovo ime zakleli i hrvatski župani.
C. Medović – Splitski sabor
Kako je 1054. godine došlo do crkvenog raskola, odnosno podjele kršćanskoga svijeta na dvije suprotstavljene strane, Petar Krešimir IV. na samome početku svoje uspješne vladavine (1058. – 1075.) susreo se s vrlo složenim vjerskim i političkim problemom. Zapadna je crkva upravo u prvoj godini Krešimirove vladavine (1059.) organizirala Lateranski koncil koji je trebao donijeti odluke obvezujuće za sve svećenstvo podložno papi. Uz koncilske odluke, ovaj je koncil za Hrvate bio značajan i po tome što se u Lateranu, papinskoj palači u Rimu, u oratoriju sv. Venancija uz lateranski baptisterij nalazi spomenik iz polovice 7. stoljeća s likovima mučenika iz Istre i Dalmacije – Dujma, Venancija, Anastazija, Maura i drugih. Tako je lateranska krstionica na neki način za hrvatsko vjersko biće podjednako važna kao i ona Višeslavova u Ninu, uz koju će Petar Krešimir IV. i stolovati kasnije. Naime, preko opata Martina, a na poticaj pape Dalmatinca Ivana IV. Zadranina, prvi kršćanski dodiri s našim hrvatskim, prije svega ravnokotarskim krajem, ostavili su trajan spomen u krstionici Lateranske bazilike.
Arhitravi oltarnih ograda Benediktinskih klesara iz Kule Atlagića, Otresa, Lepura i Nina, 9.st.
Baš u doba rimsko-bizantskog rascjepa na papinsku stolicu sjeda Leon IX. (1049. – 1054.), koji otvara niz snažnih crkvenih glavara u stoljeću «borbe za investituru», čime će se suočiti i Petar Krešimir IV. za svoga kraljevanja u Ninu. Crkva je svom snagom bila odlučila istrijebiti svećeničku ženidbu i kupovanje stečenih crkvenih mjesta i posjeda. Oko 1050. godine u Split dolazi papinski legat, kardinal Ivan, sazivajući crkveni sabor sa zadatkom ispitivanja i propitivanja života cjelokupnoga dalmatinsko-hrvatskoga svećenstva. Ferdo Šišić će reći kako je tom prilikom s nadbiskupske stolice skinut nadbiskup Dobralj, koji je imao ženu i mnogo djece. Može se onda samo nagađati kako je bilo s drugim svećenicima, odnosno nižim klerom. Pred kraj života pape Leona IX. dolazi do žestokoga spora između Rima i Bizanta, koji će se možda najsilovitije reflektirati baš na ovom našem prostoru. Spor između pape i patrijarha Mihajla Kerularija vodio se najviše oko razlika u crkvenom učenju na Zapadu i Istoku. Iako je bizantski car Konstantin IX. Monomah izgleda bio sklon kompromisima i dogovorima, papinski legat, kardinal Humbert, netaktično je izazvao i uvrijedio patrijarha Mihajla Kerularija, tako da je ovaj srdito zabranio kardinalu služiti misu u Carigradu, a ovaj ga za uzvrat prokleo; pa od tada postoje u opreci i sporu zapadna, odnosno katolička, i istočna, odnosno pravoslavna crkva.
Kralj Stjepan I.
U takvim okolnostima, papa Nikola II. (1058. – 1061.) nastavlja djelo svoga prethodnika Leona IX. i u travnju 1059. godine saziva sinod na Lateranu, gdje će biti donijeto više oštrih kanona, upravljenih, kako smo vidjeli, protiv simonije i svećeničke ženidbe. U Hrvatsku i Dalmaciju dolazi po Lateranskom koncilu opat Majnard, sa zadatkom da prenese katoličkome svijetu zaključke koncila. Uz oženjene svećenike, ovdje u Dalmaciji i Hrvatskoj, papin je izaslanik naišao i na svećenike dugih kosa i brada, koji su bili privrženici starohrvatske liturgije. U veljači 1060. godine opat Majnard sastat će se i s kraljem Petrom Krešimirom IV. u Biogradu, gdje je nazočio objelodanjenju darovnice novosagrađenomsamostanu sv. Ivana Evanđelista.Uz zemljišne posjede samostan u Biogradu od hrvatskoga kralja dobio je i «kraljevsku slobodu», što znači da nije morao plaćati poreze, a nad svojim podložnicima je imao sudben i drugu vlast.
Petar Kresimir IV.
Iz ovoga je vidljivo kako se Petar Krešimir IV. odmah po stupanju na hrvatsko prijestolje uključio u kršćanska duhovna zbivanja, kojima je onomad bio cilj uspostava Božje i ljudske države. «U svojim postupcima sigurno je bio savjetovan i podržavan od benediktinaca, koji su se odlučili za clunyevsku reformu, u čemu mu je posebno bio pri ruci zadarski svetokrševanski opat Petar. Nije ni čudo, majka mu je bila Zadranka. Povezan je jednako tako i sa splitskim nadbiskupom Lovrom i svetim trogirskim biskupom Ivanom Ursinijem. Zajedno s ovom tradicijom crkvenih uglednika odlučno se Petar Krešimir stavlja na stranu crkvene reforme kojom iz Rima diktira papa Aleksandar II. (1061. – 1073.)», piše E. Peričić.
Biograd
U Splitu je opat Majnard, kao papin izaslanik, 1060. godine sazvao crkveni sabor, u stolnoj crkvi dalmatinsko-hrvatskih biskupa i opata. Saboru je nazočilo i dosta drugoga svećenstva, kao i uglednika iz političkoga života, i drugih laika, ali bez mogućnosti rasprave ili glasovanja. Papinski legat Majnard vodio je sinod, proglasio zaključke lateranskoga sinoda, donoseći i nove kanone glede prilika dalmatinsko-hrvatske crkve. U tom kontekstu donijet je i kanon o izboru splitskoga nadbiskupa, kao i ostalih hrvatskih i dalmatinskih biskupa, tako da je za splitskoga biskupa mogao netko biti izabran samo jednodušnim i složnim izborom svih drugih biskupa, kao i splitskoga klera i građanstva. Svaki novoizabrani biskup mora biti svečano posvećen prema kanonskim propisima, ili je držan uzurpatorom. Slično je bilo i s ostalim biskupima, A što se svećeničke ženidbe tiče, na sinodu je kazano: «Ako bi tkogod odsada, bilo biskup, bilo svećenik, bilo đakon, uzeo ženu ili već prije uzetu pridržao, gubi svoj crkveni stepen sve dok ne dade zadovoljštinu i ne može dalje ostati i zboru pjevajući niti imati udjela u crkvenim prihodima». Samo je ženidba bila dopuštena laicima, i to iznimno za Hrvatsku i Dalmaciju, do četvrtoga koljena. Isto tako sinod kaže: «Ako bi odsada koji od svećenika nosio bradu ili dugu kosu, nema više prava ulaziti u crkvu, nego se ima podvrći kanonskoj kazni prema njegovom crkvenom stepenu». Međutim, u Splitu je donijet i ovaj kanon: «Zabranjujemo pod kaznom izopćenja promovirati Slavene (Sclavos, Hrvate) na svete redove ako nisu vješti latinskoj knjizi, a tako i podvrgavati klerika, kojega god stepena bio, podložništvu ili plaćanju svjetovnog poreza». Dakle, glagoljica nije bila dokinuta, već se zabranjivalo zaređivanje svećenika bez znanja latinskoga jezika.
Odredba i potvrda kralja Petra Krešimira IV. o području Rapske biskupije (8. srpnja 1071. u Biogradu
U duhu ove crkvene reforme «znajući da je stado bez pastira na sigurnom putu da strada, Petar Krešimir IV., osniva još jednu biskupiju i to u kraljevskom gradu Biogradu», piše dr. Eduard Peričić u knjizi «Povijest i vjera roda moga hrvatskoga». Sada su za hrvatski teritorij osigurani episcopus croatensis, koji je redovito uz kralja kao dvorski kancelar, skradinski (ninski) biskup i biogradski. Osnivaju se novi samostani od kojih će najglasovitiji postati onaj benediktinki Sv. Marije u Zadru, kojega je osnovala, odnosno iz temelja obnovila i duhovno i materijalno, kraljeva sestra po majci, zadarska patricijka Čika.
I. Čondić-Begov – Kraljevi Krešimir III. i Gojslav pred carem Bazilijem II.
Papa Nikola II. potvrdio je zaključke splitskoga sabora, a za splitskog nadbiskupa blagoslovio biskupa Lovru, rođenoga Dalmatinca, dosada na stolici osorske biskupije. Splitske je zaključke potvrdio i nasljednik Nikole II., papa Aleksandar II., iako je znao kako su neke odluke izazvale ogorčenje kod Hrvata. Papa Aleksandar II. u svojemu pismu, kad potvrđuje zaključke crkvenoga sabora u Splitu, 1062. godine hrvatskoga vladara Petra Krešimira IV. naziva rex dalmatiarum, što znači ne predstavnik, već stvarni vladar Dalmacije, jasno uz ranije hrvatsko prijestolje.
Z. Grbešić – Kralj Perar Krešimir IV.
Iako su izbili sukobi između hrvatske i latinske strane, pobjedu su iznijeli pristaše reformskih ideja zapadne crkve, na čelu s osorskim biskupom, sada splitskim nadbiskupom Lovrom, kojemu se posebno oštro suprotstavila struja na kvarnerskom otočju. Kralj Petar Krešimir IV. pri tome je širokogrudno darivao samostane i crkve, osobito one u dalmatinskim gradovima. U to se vrijeme po prvi put u pisanim izvorima pojavljuje i grad Šibenik, gdje kralj povremeno boravi, pa već ranijim običajima hrvatskih vladara čestog mijenjanja mjesta svoga boravka.
){kind=link}