SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
J. Horvat-Međimurec – Kralj Tomislav na prijestolju
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
PRVA BRIGA HRVATSKOGA KRALJA BIO JE ZADAR [1]
Kada je 1058. godine umro Stjepan I. naslijedio ga je sin Petar Krešimir IV., za kojega Nin ponovno postaje kraljevska prijestolnica, a Biograd biskupski grad; ostvarujući tako ono za čim je težio njegov otac, kralj Stjepan I., hrvatski vladar koji je na sve moguće načine nastojao očuvati grad Zadar u sastavu hrvatskoga kraljevstva, što mu, nažalost, nije pošlo za rukom, kao što je, s druge strane, uspio ojačati i sačuvati hrvatsku mornaricu koja se mogla suprotstaviti nasrtljivim Mlečanima.
No da bi potpuno razumjeli podrijetlo Petra Krešimira IV., sina kralja Stjepana I. i mletačke duždevne Hicele, koji je primio koliko-toliko oporavljeno hrvatsko kraljevstvo, neophodno nam je ponoviti sažeti prikaz zbivanja u doba vladanja Trpimirovića. Vidjeli smo da je Tomislava naslijedio Trpimir II. (928. – 935.), a njega Krešimir I. (zapravo Krešimir – 935. – 949.), koji su Hrvatsku održali u granicama iz doba kralja Tomislava. Za Krešimirova nasljednika Miroslava (945. – 949.), izbio je prijestolni rat između njega i mlađega brata Mihajla Krešimira II., zvanog Stariji (949. – 969.). Ban Pribina ubio je Miroslava, pa je Krešimir II. zavladao Hrvatskom, kao prvi jedinstveni i jedini vladar. Krešimir II. bio je oženjen Jelenom Zadrankom, pa je tako često išao u Zadar koji mu je bio podložan, kao što je pod hrvatsku vlast vratio i Bosnu, koja se u to doba utjecala Zadru. U doba Stjepana Držislava (969. – 997.), vidjeli smo, Hrvatska se uplela u sukobe između Bizantskog i Samuilova Carstva. Držislav se opredijelio za Bizant, i tako dobio upravu nad dalmatinskim gradovima i otocima, pa se tako, po mnogima, prvi krunio za kralja Hrvatske i Dalmacije, što svakako ne odgovara istini. Hrvatska je, svakako, zbog te Držislavove odluke, morala izdržati Samuilov napad, ali po makedonsku vojsku bez uspjeha u Hrvatskoj. Te nestabilne prilike, ipak su potaknule mletačkoga dužda Petra Orseola da otkaže plaćanje danka Hrvatima. Kad je potom u Hrvatskoj, poslije smrti Držislava, izbio rat između najstarijega sina Svetoslava Suronje (997. – 1000.), i mlađe braće Krešimira III. (1000. – 1030.), Gojslava (1000. – 1020.), Mlečani su uz pristanak Bizanta 9. svibnja 1000. napali Hrvatsku i zauzeli njenu obalu. I tada je Svetoslav Suronja za hrvatsku krunu, dao Mlečanima kao taoca sina Stjepana, koji će se u Veneciji oženiti za duždevu kćer Hicelu.
Zadar
I tako povijest kaže: «U Hrvatskoj je Krešimir III. ugrožavao mletački posjed, pa je dužd Oto Orseolo 1018. krenuo brodovljem učvrstiti mletačku vlast u osvojenom dijelu Hrvatske. Pod pritiskom Bizanta Krešimir i Gojslav morali su priznati 1019. njegovu vrhovnu vlast. Godine 1024. Orseoli su bili protjerani iz Venecije pa su se sklonili kod svojih rođaka na bizantskom i ugarskom dvoru. Dužd je Oto bio oženio sestru ugarskoga kralja Stjepana I., bio je i bart Hicele. Sklop rodbinskih interesa uzrokovao je ugarski napadaj na Hrvatsku (1027.). Tada je njen sjeverni dio odvojen i kao zasebna državna tvorevina dukat ili banat Slavonija predana Stjepanu, sinu Svetoslava i Hicele. Podvojenost Hrvatske potrajala je i za nasljednika Krešimira III., i to za čitava vladanja Stjepana I. (nakon 1030. – 1058.) i u dobrom dijelu vladavine Petra Krešimira IV. (1058. – 1075.), kad su se između 1066. i 1070. sjedinila oba dijela, a slavonski ban Zvonimir postao suvladar i prijestolonasljednik Petra Krešimira IV».
Kralj Krešimir I.
Kada je Petar Krešimir IV. došao na vlast u Hrvatskoj, ona ni izdaleka nije izgledala onako silna, jaka, velika i prostrana kao za prvoga kralja Tomislava. Još od bune kninskoga bana Pribine, zauvijek je od Bijele Hrvatske, otcijepljena Crvenohrvatska oblast. Knez Stjepan Vojislav (1042.) u jedinstvenu Kraljevinu Dukljansku sjedinio je u međuvremenu Duklju, Travunju i Humsku zemlju. Odvojila se bila i banovina bosanska, dok je hrvatska banovina srijemska nakon smrti bana Sermona, postala bizantskom pokrajinom. Po Šišiću, bosanska je banovina bila jedna od triju banovina Krešimirove Hrvatske, i to baš u doba kad je ova bila na vrhuncu svoje moći.
«Tako je Petar Krešimir u prvi čas vladao jedino banovinama bjelohrvatskom (tj. ravnokotarskom, op. p.), i slovinskom, k tomu su mu vlast priznavali neki gradovi latinske Dalmacije, osobito Split i Trogir. No, zato je ostale gradove latinske, kao Zadar na kopnu, zatim gradove Krk, Rab i Osor na otocima zatekao u mletačkim rukama, premda mu se otac Stjepan I. kroz čitavo vladanje svoje neprestano trudio da ih pridobi po svoje žezlo», piše V. Klaić u Povijesti Hrvata. Istina, Stjepan I. uspostavio je vlast nad svim dalmatinskim gradovima, osim nad Zadrom koji mu je bio najmiliji, i u koji je najčešće dolazio, pa i u čijem je zaleđu živio.
M.Trnski – Kralj Trpimir II.
Iako se tvrdi kako je papin poslanik Majnard nazočio ovjenčavanju Petra Krešimira Velikog kraljem, povijesna je činjenica kako je ovaj već bio kraljem, kad je Majnard došao u Hrvatsku radi crkvenoga sabora. Prva briga novog hrvatskoga kralja bila je da Zadar i druge dalmatinske gradove istrgne iz mletačke vlasti, kako bi hrvatska država opet zahvatila čitavu jadransku obalu. Petar Krešimir bio je samovoljan vladar, svjestan svojih sposobnosti i moći, znajući kako, po majčinoj lozi, i u njemu teče dio latinske krvi, znao je, dapače bio siguran, kako će lako i brzo osvojiti i za hrvatsku vlast privoliti sve dalmatinske (latinske) gradove. U tom naumu uveliko mu je išla na ruku i rodbinska veza s najodličnijom zadarskom obitelji Madijevaca, sa svom braćom koja su obnašala najveće časti u gradskoj upravi, ali i u cijeloj pokrajini Dalmaciji. Nekada gradski načelnik Madije, čija su braća bili Dobronja I. i Prestancije, bio je u rodu s Krešimirom. Njegova žena Vekenega rodila je više djece, od kojih je Petar Krešimir najviše volio Čiku, gotovo kao svoju sestru. Ne zna se zapravo točno, je li mu bila sestra, polusestra, ili tek rođakinja.
Svakako, uz pomoć Madijevaca, Zadar je pod Krešimirovu vlast došao najkasnije, nešto prije 1060. godine. V. Klaić će reći: «Kad je, dakle, Petar Krešimir počeo snivati da otme Mlečanima Zadar, sami su zadarski građani radili njemu u prilog. A za Zadrom povedoše se i gradovi na otocima, to radije što se u njima kao i u samom Zadru bilo nastanilo već mnogo hrvatskih porodica, koje su voljele hrvatskoga kralja nego mletačkoga dužda. Naposljetku nije se tome protivio ni novi bizantski car Izak Komnen, koji se bijaše netom zacario u Carigradu. I tako se zgodi da su se jednoga dana Zadar i gradovi na otocima odmetnuli od Mletaka i dali pod zakrilje Petra Krešimira i hrvatske države».
Kralj Tomislav, u filmskoj verziji
I tako pod vlast Petra Krešimira uđoše gradovi Zadar, Split i Trogir, zapravo cijela Dalmacija do ušća Cetine, kao i gradovi na Kvarneru, Rab, Krk i Osor. Zato se ovaj hrvatski vladar, s pravom, kao i neki njegovi predšanici prozove i kraljem Dalmacije, uzvisujući tako ove gradske općine na razinu Kraljevine Hrvatske. «A da ne bi bilo više smutnja ni nesporazuma, uredi Petar Krešimir baš potanko kako će ti gradovi vladati sami sobom i kako će se ponijeti prema svome kralju».
){kind=link}