Pluteji Crkve sv. Nediljice u Zadru
SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
MADIJEVCI ŽELE ZADAR POD HRVATSKIM KRALJEM [1]
Vjekoslav će Klaić reći da je teško iskušenje kralja Držislava naslijedio Krešimir II., kojemu je, po hrvatskim običajima od davnina, ali i običajima koji su u Kotarima vladali u doba Liburnije, suvladar bio mlađi brat, u ovome slučaju Gojslav. Isto će reći i Stjepan Antoljak, koji tvrdi kako je od 1000. do 1035. godine vladao u Hrvatskoj kralj Mihajlo Krešimir II., odnosno Krešimir Stariji, kako su još nazivali ovog vladara, da mu je brat Gojslav od 1000. do 1020. godine bio suvladar. Dakle, kao što smo u prethodnoj priči vidjeli, Svetoslav zvani Suronja, najstariji sin kralja Držislava, smijenjen je odmah, urotom u Vrani, i jedva da je stolovao dvije godine po onome kako povijesni dokumenti kažu.
Krešimir II. nastavio je djelo svoga predšasnika, oca i kralja Držislava. Za nekoliko godina odlučnog i mudrog vladanja on je vratio mnogo od onoga što je ranije bilo izgubljeno, kako u hrvatskom građanskom ratu, tako i u čestim dinastičkim borbama, neslogama i urotama. Opet su dalmatinski gradovi, najprije Zadar i zadarski, ali i drugi otoci, bili pod hrvatskome vlašću. Sve ono što je mletački dužd Petar II. Orseolo bio osvojio, sad je njegov nasljednik i sin Oto, izgubio od hrvatskoga kralja Krešimira II.Veneciji su još bili ostali Osor, Krk i Rab, a i oni samo zato što je u času Otova napada na njih, Krešimiru II. zaprijetila pogibelj od bizantskoga cara Bazilija II. zvanog i Bugaroubojica. Umjesto da idu na kvarnerske otoke, Krešimir II. i Gojslav, pripremaju se na području Biograda, Vrane i Knina, za sastanak s carem Bizanta, svijesni kako je Hrvatska još slaba za tako velikoga neprijatelja. S carem su se i sastali u Srijemu, koji je tada graničio s Hrvatskom, kada su s bizantske strane primili patricijski naslov.
Krvnik s kompozicije Pokolja nevine djece ( detalj s Pluteja oltarne ograde u crkvi sv. Ivana K
Iako se Hrvatska zbog svoje trenutne vojne slabosti priklonila bizantskome caru, u Hrvatskoj ipak od 1018. do 1024. godine traju teške borbe za odcijepljenje hrvatskih od dalmatinskih biskupa, posebice kad je riječ o splitskome nadbiskupu. Hrvati i dalje uporno žele svog «Hrvatskoga biskupa», dok borbu za to vodi izvjesni biskup Sedeh. Tomu se priklanjaju i snažna hrvatska crkvena središta u Ninu, Biogradu, Bribiru, Pridrazi, Biskupiji, Vrani, Skradinu, Biaćima, i drugdje po Kotarima, Bukovici i Zagori. Možda je i to razlog što hrvatski biskup, kojega Hrvati dobiše poslije Sedehove smrti, nema svog određenoga sjedišta, već biskup najčešće boravi na hrvatskome kraljevskome dvoru, u ovome slučaju najčešće u Biogradu i Kninu (Biskupiji), kao savjetnik i predstojnik dvorske kapele i kancelarije.
Prevlast hrvatskoga biskupa očito je pripomogla i Krešimiru II. da uspije ovladati dalmatinskim gradovima, baš u vrijeme kada se hrvatska država, opet, razdvaja na dva dijela, na Slavoniju sa Stjepanom Svetoslavovićem, i na Hrvatsku, onu ranu Bijelu, s Krešimirovićima. Bizantu nije nimalo bio drag velik, zapravo potpun hrvatski utjecaj u Zadru i drugim dalmatinskim gradovima. Da bi konačno riješio ovo pitanje Bizant je pribjegao u kombinaciji sile i ucjene, tako što je bizantski namjesnik Južne Italije oteo i zarobio ženu i sina kralja krešimira II., odvevši ih u Carigrad. Zavada između Krešimira II. i bizantskoga cara izbila je očito iz razloga što Krešimiru nasuprot primanja patricijskoga naslova, nije ni padalo na pamet priznavanje bizantske vrhovne vlasti. Hrvatski narodni vladari nisu bili baš skloni prepuštanju hrvatskoga suvereniteta stranim silama, ma koliko one bile snažne u datom trenutku. Ni Krešimira II., bez obzira na osobni gubitak, u tome se nije moglo pokolebati. Izgubivši suprugu i sina u Carigradu, on je u Zadru stupio u rodbinske veze s jakom, uglednom, utjecajnom i vrlo moćnom obitelji Madijevaca, koja je u gradu, metropoli Dalmacije, obnašala gotovo sve najveće časti. Madije II. bio je tada gradski prior, a brat mu Prestancije biskup. Ove je kao prior zamijenio Grgur, dok je drugog Madijeva sina Dobronju pripala čast gradskoga tribuna. Ovi su Madijevci vezali tada vrlo snažni Zadar uz hrvatskoga kralja i hrvatsku domovinu, i to tako što su Krešimira II. kao svog rođaka, sad još i izmirili s bizantskim dvorom.
Sv. Josip s kompozicije Bijega u Egipat ( detalj s oltarne ograde u crkvi sv. Ivana Krstitelja
U doba vlasti kralja Krešimira II. u Mlecima živi Stjepan, sin njegova nesretnog brata Svetoslava Suronje. Stjepan je još 998. godine kao taoc bio predan duždu Petru II. Orseolu. Ovaj je u Veneciji dugo živio, tamo je učen i odgojen u latinskoj ćudi, toliko da suvremenici kažu kako se gotovo prometnuo u Latina. Stjepan, kao hrvatski kraljević, othranio se uz Mariju, mladu duždevicu, rodom Grkinju, koja «bijaše tako raskošna i objesna da se nije htjela ni umivati vodom zdenčanicom, nego su hitre sluge morale ranom zorom kupiti bisernu rosu, u kojoj bi se ponosita Grkinja kupala. A nije ni jela hvatala prstima, kako je tada bio običaj, nego bi joj eunusi rezali jestvine najprije u sitne komade, a onda bi ih ona dodavala ustima zlatnom spravom koja je imala dva šiljka. I sobe Marijine vonjale su vazda najugodnijim mirisavkama».
Herod
Stjepan koji je živio pored takve Marije, dužd Petar II. Orseolo. 1008. godine dao je za ženu svoju kćer Hicelu. Tek kad 1026. godine u Mlecima bukne velika buna protiv dužda Otona I., koji je protjeran u Carigrad, ostao je i hrvatski kraljević u Veneciji bez kuće i kućišta. Zato se Stjepan vrati svome stricu, kralju Krešimiru II. u Hrvatsku, da bi ga po njegovoj smrti i naslijedio.
Stjepan I. vladao je ovdje od 1035. do 1058. godine, ali po S. Antoljaku ovaj kralj nije bio sinovac, već sin Krešimira II. On će uspostaviti potpunu vlast nad dalmatinskim gradovima, dok će mu se Zadar, kao glavni grad Dalmacije, dragovoljno predati. Kako je Mletačka Republika otjerala iz Venecije njegove rođake Orseole, Stjepan I. bio je zakleti i nepomirljivi dušmanin Veneciji. Uvijek i u svakoj prilici tražio je povoda i načina da joj naškodi i napakosti. Da bi ponizio Veneciju, on je za vraćanje svih otoka i gradova na Jadranu pod hrvatsku zastavu, zatražio pomoć od ugarskoga kralja Petra, inače njegova tetka. Stjepan se, čim je sjeo na hrvatsko prijestolje, pozvao toparhom i arhontom dalmatinskim, u čije je ime iz Zadra gradski tribun Dobronja i otišao, sad po drugi put u Carigrad, kako bi se u ime kralja poklonio caru. Međutim, Bizantinci su Dobronju bacili u tamnicu, zbog čega je planuo neplanirani rat između Hrvatske i Bizanta. Bizantski car Mihajlo IV. Paflogonac u tom je sukobu Stjepanu I. ponovno uzeo dalmatinske gradove, u koje je poslao bizantsku vojsku i brodove. Nesretni zadarski tribun Dobronja za to je vrijeme u carigradskome sužanjstvu i umro.
Samostan sv. Marije u Zadru
Ali, već za koju godinu kad je Stjepan I. ojačao, on je i Zadar i Split vratio u Hrvatsku. Tako već 1042. godine u Zadru je stolovao bjelohrvatski ban Stjepan Praska. Ban je sa svojom ženom Marijom obilato darovao samostan sv. Krševana novim posjedima. V. Klaić će reći «pošto se ban zove ‘carigradskim protospatorom’, nema dvojbe da je hrvatski kralj Stjepan I. živio tada u najboljem sporazumu s bizantskim dvorom».
Mleci, međutim, nisu mogli gledati Zadar u hrvatskoj vlasti. Već je 1044. godine mletački dužd Dominik Kontareno započeo velike bitke sa Zadrom, koje su završile 1050. godine, tako da je Zadar izgubio svoju slobodu. Ova šestogodišnja borba za Zadar ne samo što je bila duga, već i surova i krvava. Kažu da su ratne grozote bile tako strašne da ih pobožni osorski biskup Gaudencije nije više mogao gledati, već se «odreče svoje biskupske časti i vrati u svoju domovinu Italiju».
){kind=link}