Prva samostalna izložba fotografija Marije Feldi: Priče iz azila
Galerija Sunce, URIHO, Zagreb, Av. Marina Držića 1 od 17.04. (u 18 sati) do 09. 05. 2014.
izložene fotografije
foto projekcija
s otvorenja izložbe
Priče iz azila
Marija Feldi sada učenica 3.c razreda već je od prvog školskog sata srednje škole pokazivala nadprosječno zanimanje za nastavni predmet fotografija koji se u smjeru medijski tehničar za koji se školuje, uči u prvom razredu Grafičke škole u Zagrebu. Sjećam se kako je pažljivo slušala i upijala svaku moju riječ koju sam na predavanjima kao njen profesor fotografije izgovarao u 1.c razredu.
No njen interes za navedeno područje nije bio ograničen samo na to. Poznato je da su je profesori većine predmeta pa i ravnatelj tijekom ove tri školske godine angažirali u raznoraznim izvan nastavnim aktivnostima, tako da svima nije uvijek mogla ni udovoljiti uz najbolju volju. Mariju nije trebalo podsjećati ili opominjati da izvrši svoje školske zadatke, ona bi ih sve odradila i gotovo uvijek napravila i više nego što je bilo zadano. Jednostavno ona je takva, vedra, uvijek tu, spremna na suradnju, pomoć i vlastito usavršavanje. Na Mariju se možete osloniti, danas, kada nažalost niti većina mladih više nema vremena, ako se nešto baš ne mora. Jednostavna, iznimna osoba, kći generala hrvatske vojske.
Na ovoj izložbi Marija Feldi predstavlja nam se s fotografijama pasa iz azila Šapica i Noina Arka, u kojem se zbrinjavaju napušteni ili odlutali psi bez vlasnika. Gledajući ih sve fotografije zajedno primjetno je da su tehnički korektne, ispravno eksponirane, koloristički uravnotežene i dobro izoštrene na mjestima koji su autorici bili glavni centri interesa. Faktografski, na svim fotografijama u glavnoj je ulozi pas, smješten u zatvoreni prostor omeđen zidom i zelenim ili bijelim rasterom žičane ograde.
{youtube}3NSvbi9wcts|500|400|0{/youtube}
Kada govorimo o preostale dvije kvalitete svake fotografije pa i ovih Marijinih, a to su estetska i ona psihološka, potrebno je o svakoj od izloženih Marijinih fotografija progovoriti izdvojeno. Osobno mi je na prvi pogled nekako najdojmljivija ona na kojoj pas odozdo gleda direktno u objektiv fotoaparata, tj. u nas kao promatrača. Pas je snimljen iz gornjeg rakursa što ga čini nekako prirodno podčinjenim u odnosu na nas kao promatrača, koji ga gledamo odozgor. Glavni lik – pas, vidljiv je djelomično tijelom, ali kroz otvore ograde čije su linije postavljene u dijagonalnom pomaku, (što fotografiji daje dimenziju dinamike), prodorno gledaju te ta dva žutonarančasta oka sa zjenicama crnim poput onixa, u kojima se vidi odsjaj neba. Ograda i njuška u prvom, te djelomično vidljivo tijelo psa u stražnjem planu, zamućeni su malom dubinskom oštrinom, tako da je naš pogled na fotografiji dodatno usmjeren na oči životinje. U tim očima iščitava se i znatiželja psa, i njegov oprez, neko iščekivanje, ali i mogući napad, režanje ili iznenadno lajanje, kako to psi obično rade kada su ugroženi, ili da jednostavno razbiju napetost koja vlada pri susretu s nepoznatom osobom ako se ne osjećaju sigurni. A opet, u tom pogledu moguće je vidjeti i neku tugu, molbu da ga se izbavi iz tog „pritvora” i da konačno bude nečiji, tj. ima svog gazdu, što je naravna potreba svakog psa. A opet, mjesto prije spomenutog režanja i lajanja, od ovog psa moglo bi se očekivati i da zamaše repom i time da do znanja da je spreman na prijateljski odnos, ako ga i mi želimo podijeliti s njim.
Slijedeća je fotografija na kojoj dominira likovnim govorom rečeno negativni prostor zida, a pas uzdignutog repa smješten je s lijeve strane, u rubnom dijelu fotografije, tijelom okrenut prema objektivu, dok su mu glava i pogled usmjereni kroz mrežu ograde izvan okvira. Na slici se ističe naglašeno crveni jezik psa u pretežno akromatskoj gami boja, koja svoj koloristički kontrast dobiva u komplementarnoj modrozelenoj, a harmoničan odgovor nalazi u toplim bojama drvenih sanduka djelomično vidljivih u dnu formata, na kojima spremno i kao u nekom iščekivanju stoji pas crne dlake s uredno raspoređenim svjetlo oker mrljama na licu, prsima i šapama.
Treća fotografija potvrđuje Marijinu sklonost asimetričnoj kompoziciji i u ovom slučaju smještanja glavnog lika na sam rub slike, što se možda može dovesti i u vezu s činjenicom da su psi u azilu na nekom rubu – odbačeni, ili „izgurani” na sam rub postojanja. Pas na ovoj slici sa šapama koje se oslanjaju i proviruju kroz otvore ograde kao neke rukice, spuštenih ušiju i pitomog pogleda u stranu (ponovo izvan okvira) izgleda dobroćudno, „slatko” i simpatično. Fokus je na šapicama a glava je u drugom planu sada zamućena ponovnim korištenjem male dubinske oštrine.
Autorica na svim fotografije „ne strahuje” od slobodnog prostora, već ga koristi da pokaže ono važno, koje je po količini manje, ali po svom vizualnom i psihološkom djelovanju itekako izražajno. Inače nepreporučljivo izbjegavanje standardnih kompozicijskih pravila trećina i pogledi pasa koji gledaju izvan okvira na dvije ili tri fotografije u ovom slučaju može se tumačiti kao kreativno, smisleno kršenje pravila i opravdati idejom da su glavni akteri na njenim fotografijama – psi, marginalizirani i da traže izlaz iz okvira u koji su privremeno smješteni.
Bruno Kokot, prof.
Fotografije kao da govore: Pogledaj me samo…
Marijine fotografije prikazuju veliko poznavanje teme napuštenih pasa i njihovog boravka u prihvatilištvu. Fotografije kroz žičanu ogradu jasno pokazuju polažaj pasa: izgubljni tužni pogled, bijes, patnju.
Marija jednostavnim i čistim izrazom pokazuje svoje osobno viđenje i doživljaj jednog svijeta i života u zatočeništvu.
Odabirom kadra i fokusa, kompozicijskom cjelinom i toliko osjećajno izdvojenim detaljem šapice i preklapanjem jednako jasno vidljive žice i psećih tužnih očiju te zamućene pozadine na Marija jasno izriče poruku koja bi se mogla shvatiti i kao osobni stav prema stvarnosti u kojoj živimo.
Iduća fotografija u seriji prikazuje bijes, strašne očnjake milog kućnog ljubimca, bez pogleda, bez ljubavi, bez nade. S pravom, moglo bi se reći, ovaj pas ljut je na sve nas. Možda ipak, ako nam se ruke zapletu u njegovu dugu kuštravu dlaku postane miran, čak i drag.
Treća poetski intonirana fotografija ocrtava senzibilitet, zaljubljenost i nepokolebani optimizam autora, zrači pozivom da svratimo pogled, stanemo… i steknemo prijatelja.
Nježno ujednačeni kolorit uz dobar odabir kadra i fokusa odaju vještinu, strast i stav autorice.
Marijana Brdar
Moja prva samostalna izložba fotografija
Sve je počelo s jednim malim čupavim štenetom koje danas ima sedam godina. Tad sam shvatila da postoje sirotišta i za četveronožce i da im, kao ni djeci, ije lijepo bez obitelji. Prvi azil kojeg sam ikad posjetila bila je Noina Arka, prije par mjeseci.
“Došla sam fotografirati pse.” rekla sam. “Radim izložbu.”
Ali tek kad sam došla s druge strane kaveza je svaka misao u mom umu postala “Spasi nas!”. Shvatila sam da to moram napraviti, na koji god način mogu. Fotografiranjem, oglašavanjem, snimanjem…
Fotografirala sam dva azila. Ne zbog toga što su mi najdraži ili zato što su najbolji. Čak niti zbog toga što su priče njihovih pasa “najzanimljivije”. (Jer ima li išta zanimljivije od psa koji je izbjegao skoru smrt zbog čistog preživljavanja?.) Ne, uzela sam ovo dvoje jer su mi, jednostavno rečeno, bili prvi na popisu, a nakon njih više nisam imala snage ići dalje, tražiti dalje, ispitivati i spoznavati više tragedija od predivnih života.
Osobno, mislim da ne bih imala snage i izdržljivosti ikada volontirati u azilu, gledati kako dan za danom ljudi prolaze, a toliko mnogo dobrih duša ostaje bez brižnih domova koje toliko očajnički zaslužuju. Stoga, svaka čast ljudima koji se skrbe za njih, koji znaju njihove priče, koji s njima rastu i s njima se rastaju. Jer treba imati snage pustiti jednog psa iz azila u novi život novoj obitelji, ali treba još više snage za prihvatiti jednog i obećati mu taj život.
Marija Feldi
Kimba „Moju kćer i mene ostavili su na cesti u kartonskoj kutiji. Srećom, ta cesta je bila ispred azila kojeg sad zovemo domom. Želim pravi dom, ali želim to i za moju Kumbu.”
Cuki „Osjećam strah u svakom koraku, tresem se pri pomisli da mi se netko približi, ali svejedno zaslužujem ljubav. Govore mi da ne budem plašljiv, ali ne znaju što sam proživljavao u prošlom ”domu””
Rick „Imao sam predivnog gazdu. Bili smo pravi prijatelji, dok nije počeo raditi previše. Onda me ostavio tu. Oprostio sam mu, jer znam da je samo htio ono što je dobro za mene. Zato ovdje imam puno ljudi koji se brinu o meni, koji se igraju samnom, a čak me i nekad pomaze. I oni puno rade, opraštam im.”
Žan i Tina „Zašto lajem? Zato što moram štititi Tinu. Već smo predugo ovdje, a zajedno smo od prvog trenutka, zajedno smo se i rodili. Ona mi je poput sestre koju nikad nisam imao. Želim li dom? Naravno, ali ne bez nje.”
Sonny „Cijeli sam život proveo u azilu, dok me jednog dana nisu izbavili neki dobri ljudi. Učili su me kako da budem agresivan, kako da ih štitim, ali nakon nekog vremena više nisam htio lajati na nepoznate ljude. Htio sam ljubav. Zato su me vratili.”
MARIJA FELDI rođena je 1996. godine u Zagrebu. Završila je osnovnu školu Frana Galovića u Dugavama. Trenutno pohađa grafičku školu u Zagrebu, smjer medijski tehničar. Fotografijom se bavi od 2010. godine fotografirajući na brojnim javnim događanjima kao što su prosvjedi, javni preformansi, buvljaci… Fotografira za brojne udruge i pojedince te je dio njezinog fotografskog stvaralaštva objavljen na internetu. Tijekom godina razvija specifičan stil i ljubav prema jakim kontrastima crno bijele fotografije. Ovo joj je prva samostalna izložba.
Izdavač: Ustanova URIHO, Zagreb Za izdavača: Josip Držaić Urednik kataloga: Stjepan Katić Tekst: Bruno Kokot, Marijana Brdar, Marija Feldi Dizajn: Akademija-Art Grafička priprema i tisak: URIHO Zagreb Naklada: 300 primjeraka Zagreb, travanj 2014. godine
Galerija SUNCE, Ustanova URIHO Av. Marina Držića 1, Zagreb tel: 01 6184-200/113 e-mail: uriho-galerijasunce@uriho.hr