SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Natpis kralja Držislava i Svetoslava, Kapitul kod Knina, 10. stoljeće
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
SAMUILOVA JE VOJSKA DOŠLA DO ZADRA [1]
Ne zna se gdje je umro kralj Tomislav, niti se zna gdje su pokopani ostaci utemeljitelja hrvatske države. Pretpostavlja se tek kako se to zbilo iza 927. godine, nedugo potom što je Tomislav utanačio mir s bugarskim carem Petrom Simeonovićem. Po mnogo čemu, moglo bi to biti na prostoru Ravnih kotara, odakle prvi hrvatski kralj, kao i cijela njegova vladarska loza, i potječe. Po onome, što u svojoj priči o hrvatskim kneževima, kraljevima i biskupima, piše povjesničar Neven Budak, vijest o Tomislavovoj smrti doprla je vrlo brzo do biskupa Grgura Ninskog. Budak doslovno piše: «Vijest o Tomislavovoj smrti zatekla ga je kod posvete crkvice u Dubravicama. Glasnik nije čekao da obred završi, već je dojurio do biskupa i priopćio mu važnu vijest. Grgur prekinu obred i načas sklopi oči:
– Bog će ga blagosloviti za sva dobra djela – reče i nastavi s obredom.
Dakle, vijest do Skradina, gdje je i Tomislavovom privolom bio premješten Grgur Ninski, nije dugo putovala, a zbila se još u vrijeme dok je biskup Grgur bio u jeku radova na proširenju biskupskoga dvora u Skradinu, kamo je iz Nina preseljen.
Sv. Nikola na Prahuljama, nadomak Ninu
Tomislava je na prijestolju 928. godine najprije naslijedio njegov mlađi brat Trpimir II., a potom je 928. godine kraljevsku krunu i žezlo preuzeo Trpimirov sin Kresimir I., u povijesti poznat i pod imenomKrešimir I. Ova dvojica hrvatskih vladara, uspješno su i znalački obdržali hrvatsku državu na visinu koju je dosegao njihov slavni prethodnik Tomislav. S ovom će se tezom složiti i povjesničar Ferdo Šišić, dok će Vjekoslav Klaić reći, kako je Tomislava, prvoga hrvatskog kralja, oko 930. godine naslijedio njegov, a ne bratov sin, Krešimir I. Stjepan Antoljak će zapisati da je Tomislavov nasljednik, za kojega Hrvatska zadržava isti opseg i snagu, Trpimir II., dok od 926. do 950., ili 954. godine vlada kralj Mihajlo Krešimir I., sin Trpimira II., nazvan Stariji, za čije je vladavine Hrvatska snažna kao i za Tomislava.
Mladom kralju Krešimir I., istina, prijete mnogi otpadnici, koji se, i onda, podigoše na širokome hrvatskom prostoru. Najviše mu je muke zadavao bosanski ban, koji je zauzeo župe Uskoplje, Luku i Plivu. Krešimir je, međutim, brzo, spretno i sretno svladao jalne otpadnike, i slavno i uspješno nastavio vladati Hrvatskom i Dalmacijom. Gdje mu je bila stolnica teško je reći, ali po svemu sudeći to bi najvjerojatnije bio Knin. Dolazio je u Vranu, Biograd i Nin, a vrlo je često pohodio i Zadar, gdje je znao i ostajati na duže razdoblje. Krešimir I. u Zadru je imao svojtu i rodbinu, mnoge uglednike među onodobnim prvim Zadranima, gdje osobito treba istaći obitelj Madija. Boraveći u Zadru, kralj Krešimir I. bio je i čest gost u samostanu sv. Krševana, kojemu je, na opatovu zamolbu, a «za spas svoje duše», darovao nekoliko zemalja u Hrvatskoj, one na posjedu zadarskih Brda, u Bokanjcu, Murvici i Briševu.
Zaglavni kamen ciborija iz Biskupije kod Knina
Krešimir I, kojega su zvali i Stariji, umro je u najboljim godinama oko 954. godine. Iza njega ostalo je više nedoraslih sinova, od kojih u povijesti ostaje poznat njegov nasljednik, kralj Miroslav i Mihajlo Krešimir II. Za Miroslavove vladavine (954. – 958.) država slabi zbog novih unutrašnjih nemira. Protiv Miroslava ustao je Pribina, ban Like, Krbave i Gacke, koji je stolovao u Kninu, a za kojega se misli i kako je bio namjesnik malodobnom kralju Miroslavu. Svakako, nakon četiri godine kraljevske vlasti, u pomami za krunom Pribina je ubio Miroslava, sam se nametnuvši Hrvatskoj kao vladar. Na sreću, ni jedan drugi hrvatski ban nije prihvatio kninskoga krvnika za svoga glavara, iako ima indicija i kako je Pribina sve ovo izveo u korist Mihajla Krešimira II., mlađeg Miroslavovog brata. Ovim nemirima okoristio se srpski knez Časlav, kojega su Hrvati ranije pomagali, tako što je zauzeo neke pogranične hrvatske župe, Bosnu i Neretvansku krajinu.
I. Mirković, poprsje kraljice Jelene
Tako je građanski rat postao stvarnost hrvatske države za vlasti prvih Krešimirovića. Uz Bosnu i Neretvansku oblast, od Hrvatske su za redom otpadali otoci Brač, Hvar i Vis, dok su se dalmatinski gradovi, na čelu sa Zadrom, i nekim otocima ponovno vratili pod Bizantsko Carstvo. Kralju Mihajlu Krešimiru II. ostala je tako tek Bijela Hrvatska, dakle Kotari, Primorje, Lika i Zagora, te Slovinska zemlja, odnosno Slavonija. Gubitak je bio očit na kopnu i moru. Hrvatska vojna sila spala je na trideset velikih ratnih brodova i nepoznat broj pješaka i konjanika. U Kotarima je protiv ovakvoga kralja i bana Pribine bilo više urota i pobuna, sve u cilju da se obore s vlasti. Možda je i to jedan od razloga što je kralj Mihajlo Krešimir II. boraveći u ovim krajevima, darovao selo Diklo s okolnim imanjima samostanu sv. Krševana. Njegova žena Jelena kod Solina je sagradila dvije crkve: Svetu Mariju «od Otoka» i Svetoga Stjepana. Dok je crkva sv. Stjepana bila određena za mauzolej hrvatskih vladara, dotle je kraljica Jelena 975. godine bila pokopana u crkvi sv. Marije.
Nadgrobni natpis kraljice Jelene
Stjepan Držislav naslijedio je 969. godine svog oca Mihajla Krešimira II. (premda neki misle ako je on zapravo sin Krešimira I.), tako što se podigao protiv Pribine, kojega je u borbi i ubio. Vjekoslav Klaić o njegovom vladanju piše: «Ali kako tužnu primi sada slavnu nekad državu hrvatsku! Kako nije mogao više ni snivati o tom da povrati svojoj vlasti crkvenohrvatske oblasti i banovinu bosansku, nastojaše Držislav svim silama da barem preostalu kraljevinu ojača i uredi. U tom ga podupiraše isprva i sam car bizantski, kojemu je prijetila pogibelj najprije od Rusa, a zatim od Bugara. Car bizantski priznade rado Držislava za kralja Hrvatske i Dalmacije, ostavi mu latinske gradove Dalmacije, pače ga obaspe darovima i počastima. Pimence se spominje da ga je odlikovao časnim naslovom eparha i patricija».
U sklopu širenja ne bugarske, kako Klaić piše, već zapravo makedonske države pod Samuilovom vlašću, o hrvatskome kralju Mihajlu Krešimiru II., pod kojim je, prema tradiciji osnovan benediktinski samostan sv. Krševana u Zadru, piše i povjesničar Ferdo Šišić: «Taj je krepki vladar (Samuilo) proširio za nekoliko godina svoju vlast ne samo na Bosnu, Srbiju i današnje srpsko Podunavlje nego i na Srijem, otevši ga Madžarima, kao i na čitavo jadransko primorje rijeci Cetini na jugu, osvojivši Duklju (Zetu), Travunju, Zahumlje i Neretljansku oblast, pa tako postade s dva kraja opasanim susjedom hrvatskoj državi (između 986. i 989.). Što tada nije i Hrvatska došla pod Samuilovu vlast, iako je i u nju provalio te je opustoši sve do Zadra, znak je da se ona za mnogodišnjeg vladanja Mihajla Krešimira II., kao i sina njegova Stjepana Držislava, opet pridigla od onih teških udaraca što joj ih je zadao građanski rat u vrijeme pogibije kralja Miroslava. U tome he pomagalo Hrvatsku Bizantsko Carstvo, to više što se i ono nalazilo gotovo u neprekidnomu četrdesetgodišnjem ratu s jakim carem Samuilom. Da se prijateljski i saveznički odnosi što jače učvrste, carstvo je sada opet ustupilo Stjepanu Držislavu u upravu dalmatinske gradove i otoke, kao nekoć Tomislavu; što više ono ga obdari kraljevskim znakovima, to jest krunom, žezlom, plaštem i zlatnom jabukom, na što je Stjepan Držislav okrunjen – prvi od hrvatskih vladara – kao kralj Hrvatske i Dalmacije (o. 988.). Osim toga je i odlikovan titulom carskog ”eparha i patricija”. Isto je tako Stjepan Držislav bio u dobrim odnosima s Venecijom, koja mu je redovito plaćala još od Branimirovih vremena ”uobičajeni danak”.
Stjepan Držislav kretao se između Knina, Nina, Biograda i Vrane, a često je dolazio i u dalmatinsku metropolu, u Zadar. O njegovom boravku u ravnokotarskom kraju svjedoče i dvije ploče iz Kapitula kod Knina, na kojima se spominje dux Hroatorum (Svetoslav?), ”veliki knez” (dux magnus) Držislav. Velik je broj godina Držislav vladao slavno i sretno.
){kind=link}