DNEVNIK IZ MUZEJA (12)
Ako se složimo da živi ljudi jesu, a da mrtvi nisu više sadašnjost, zašto najviše živih ljudi najviše vole živjeti u beskonačnom krugu mrtvih, odnosno u – dalekoj prošlosti?!
Naravno, i ubuduće će biti beskonačno mrtvih pa se prošlost može promatrati i samo u kontekstu beskonačnih budućih događanja. Odnosno, mrtvi, to je naša budućnost! Ako polazimo od toga da mrtvih nema među nama, da su svi mrtvi svijeta «spakirani» pod jedan zajednički nazivnik, morali bismo se moći pomiriti i s činjenicama da je s njima umrlo i sve ono što ih je činilo onakvima kakvim ih je činilo kad su bili u ovoj materijalnoj dimenziji. Oni više nemaju nacionalnost ili religiju recimo. Oni više ne pripadaju niti jednom čovjeku poznatom i življenom mentalnom i ideološkom sklopu! Oni ne pripadaju ničem čemu može pripadati jedno živuće ljudsko biće. Oni više nisu tu! A mi smo oni koji koristimo prošlost drugih ljudi kako ne bi moglo nikada biti budućnosti. A nje nema niti je može biti. Ima samo nešto kao privid privida o budućoj prošlosti!
Ako mrtvih više nema, ne može biti niti njihovih djela ili nedjela, njihove ljubavi ili mržnje. Odnosno sve to može opet biti stvarnost, samo i jedino kroz – žive ljude. Živi ljudi imaju sposobnost blokiranja mrtvih u sebi samima. Ali živi ljudi to ne čine. Mrtvaci putuju u živučim tijelima. Živi ljudi žive mrtve. Budućnosti ne može biti.
Ako ne znaš i ako ti nije dano drukčije, misli slobodno da je ovo što zapisah samo dio apokaliptično «nabrijane pisane pizdarije». Ja živim «moj crtani film» dalje…
Danas se nalazim u dijelu Muzeja specijalne izložbe o Gladijatorima i Koleseumu. Jutros je istu posjetio jedan lihtenštajnski kipar koji će uskoro imati u Muzejupredavanje. Prema ovoj našoj temi. Došao je informirati se i razmišljati o onom što će i kako predavati.
Jučer mi je opet bilo jasno kako imam određenu moć djelovati na druge ljude. Na veliku daljinu. Ovaj puta na ljude koje nisam još nikada upoznao uživo. Ta me spoznaja više uplašila nego učinila ponosnim. Ili sretnim.
Sjedeći svakodnevno pred uključenim računalom i otvorenom inernet-socijalno-komunikacijskom platformom fejsbuk komuniciram sa virtualnim svijetom na način da podijelim informacije do kojih držim da su dobre ili važne. A jer nisam cijepljen protiv gluposti omakne mi se dijeliti ponekad i nešto što vjerojatno i ne bi trebalo, što i nema baš ne znam kakvu već kakvoću. A do te bi pak ipak trebalo držati. Do kakvoće, kvalitete, valjanosti, istinitosti, itd., i sl.
Odjedanput mi se jučer javio jedan frend. Indijac s kojim sam u virtualnom kontaktu valjda više od pet godina. Iako dakle neke ljude nikada nismo gledali u stvarne im, žive oči, može se s vremenom razumijeti i osjetiti s kime se o kakvim stvarima ipak smije, na koji način i do kojih granica raspravljati. S kim se smije dijeliti što, a da se ne mora bojati od bilo koje vrste zloupotrebe… U njega dakle imam slično dobro povjerenje kao i on u mene. O mojoj likovnosti, umjetnosti uopče i kreativnosti misli on jako puno dobra. Imao je čak i prekrasne ideje o realizaciji koje bi glavnu ulogu mogle i trebale odigrati baš te i takve moje urođene sposobnosti.
S jednom se frendicom, umjetnicom, Talijankom, u istom mediju družim možda malo više od godinu dana. Njezino sudjelovanje u našem projektu «Spiralni kanali» i zauzimanje za prenošenje ideala i duha koji se ukumulirao u isti projekt, zauzimanje za promidžbu istog višeslojnog interdisciplinarnog projekta, puno mi znači.
Talijanka je već duže vrijeme na proputovanju po Indiji. Zauzima se sa svojim osobnim projektima za realizacije humanitarnih akcija u Indiji i za Indiju. Kad mi se prvi put javila odande, odmah sam mislio da bi bilo dobro da se pokuša naći sa mojim frendovima. Tamo. Složila se bez problema. Poslao sam im svima kružno pismo, njima petoro: Talijanki, jednoj Indijki i trojici Indijaca. Dvojicu od njih poznam osobno, Indijku i ovog o kojem u biti pišem, ne. Jednog od onih koje poznam uživo upoznao sam 2006. u Jordanu. Bili smo sudionici, govornici i voditelji radionica na tamošnjem međunarodnom simpoziju. Drugog sam upoznao u Lihtenštajnu. Izlagao je ovdje svoju umjetnost. Pozvao i mene i suprugu mi u Indiju da tamo slikam ili realiziram kakav projekt. Indijka je umjetnica. U kontaktu smo od 2008. kad su nam radovi bili izloženi na skupnoj izložbi u Pekingu. Izložba se zvala «Olympia Fine Arts». Poslije te izložbe oformila se međunarodna udruga likovnih umjetnika – «olimpijaca», OFAA. Obadvoje smo članovi iste.
Svi ovi dobri ljudi prihvatili su moj prijedlog da se sastanu sa Talijankom ako će nju put nanijeti u blizinu ili u mjesta gdje žive. Sastala se tako prvo sa kolegom mi i poznanikom u Bombaju. To je taj grafički dizajner kojeg sam upoznao u Jordanu. Koliko znam nisu se družili dugo. A za vrijeme druženja je kolegica iz Italije s veseljem pričala o projektu SPIRALNI KANALI i predložila mu da o istom izvještava u jednom od slijedećih nastavaka časopisa kojeg izdaje.
Ovaj koji mi se jučer kratko javio na fejsu pisao je samo da mu pošaljem telefonski broj, da me želi nazvati. Ne sluteći o čemu bi se moglo raditi, odnosno misleći da bi ovaj htio sa mnom pričati o mogućnosti kakve kreativne suradnje, da nastavimo priču u tonu u kojem smo ju i do sad vodili, poslao sam mu broj. Nazvao me sav uzbuđen. Pričao brzo i jedva razgovjetno. Imam ionako problem kad Indijci pričaju engleski. A kad to čine putem telefona, to je skoro pa strašno!
Sve što sam razumio je bilo da ovaj ima veliki problem zbog nečega što je bilo prouzročeno pojavom Talijanke i da se pita kako je moguće da joj je on najpristojnije pristupio i bio prema njoj jako uljudan i fin a da mu ona, kako mu je tamo netko pisao, želi rasturiti porodicu… Mislio je da mora pričati sa mnom jer ja sam jedina osoba zbog koje je došlo do toga da ju primi. Bem ti mišljenje takvo, mislio sam. Pokušao sam mu objasniti da su moje nakane u vrijeme kad sam ih sve skupa međusobno upoznao i virtualno spovezao dakako bile samo dobre. Rekao sam mu da niti njega niti nju ne znam osobno pa mi to otežava mogućnost donošenja bilo kakvog suda o sadržaju njegovog poziva i pitao ga što bih ja sad po njegovom mišljenju mogao i trebao raditi, a da mu pomognem? Nisam se naravno i u biti za ništa osjećao odgovornim. A i zašto bih?! Osim toga, misao su mi presjecale informacije koje se u zadnje vrijeme malo malo pa pojave u informativnim medijima kako su Indijci skloni grupnim silovanjima žena na tamošnjim javnim mjestima i na najbrutalnije načine a da žrtve takvih iživljavanja čak rijetko ostanu na životu. Takve misli su me dovele do toga da se uplašim za sigurnost Talijanke – promotorice SPIRALNIH KANALA. Obečao sam da ću s njom svakako popričati o predmetu zbog kojeg je bio jako nesretan.
Igrom slučaja je i ona bila baš u to vrijeme online. Odmah sam joj postavio pitanja o tome što se dogodilo s njih dvoje i prepričao priču. Ova je ostala frapirana, začuđena, zatečena. I teško joj je bilo povjerovati da sam od njega čuo ono što jesam! Pokušao sam se neslano šaliti i upozorio ju da se ne smije misliti na «ono» sa oženjenim muškarcima. Dala mi je do znanja da joj baš i nije do te vrste mojeg kvazi-vica. Ups! Konačno sam razumio da ništ ne razumijem. Obećala je, odmah će nazvati ovog i pitati ga zašto on trtlja stvari kojih nikada nije bilo niti su joj na kraju pameti. Ponovila je kako je vrlo ozbiljna u svojim humanitarnim i umjetničkim nastojanjima i da je to jedino što ju tamo pokreće.
Otišao sam na posao. Vrativši se doma i provjeravajući elektronsku poštu našao sam i njegovo pismo kojeg je poslao i meni i njoj a u kojem još jedanput objašnjava stvar i šalje preslik teksta kojeg je dobio a koji ga je totalno uznemirio, uzbudio, uspaničario. Neki tip koji navodno pozna Talijanku osobno, jer navodi kako je ova kod njih u neprofitabilnoj nekakvoj organizaciji volontirala, upozorava frenda mi da je se pazi jer je on oženjen, da potječe iz dobre obitelji, da ima dvoje djece…
Izmjenili smo svo troje poruke i što se nas troje tiče, stvar bi trebala po ovom pitanju biti jasna i završena. Indijac mi se ispričao jer je njegov nemir prenio na mene. Ja sam im zaželio sreće, mir i blagoslov SPIRALNIH KANALA.
No nisam mogao da izdržim da ne kontaktiram i onog Talijankinog poznanika, Indijca koji je poslao onu kompromitirajuću poruku mojem frendu. Poslao sam mu djelomičan preslik onog što je on poslao frendu mi i pitao ga zašto mu je isto slao? Poslao sam to bez ikakvog predstavljanja mi, ili slično. Dao mi je prvo do znanja da je zatečen mojim nastupom ali mi i na kraju jasno dao do znanja da ostaje pri svojim tvrdnjama. I postao obožavateljem fejsbuk stranice «Potpirajuće udruge Spiralnih Kanala», jedne od četiri njih koje moderiram, odnosno jedne od tri koje sam osmislio.
Skoro pa nevjerojatno čega sve ima, a u isto vrijeme niti nema!
Pred dva dana sam nastavio seriju intervjua za portal Akademija-art.hr. U novom intervjuu sam postavljao pitanja jednom od najpoznatijih jurista Lihtenštajna, bivšem dugogodišnjem parlamentarcu i čovjeku kojem je uspjelo popeti se čak na Mount Everest. Tamo je zrak posebno rijedak!
Bivša mi je supruga još uvijek u bolnici. Sadašnja se upravo sprema ostaviti me. Putuje u Zagreb posjetiti kćerku, i Maksimirska jezera.
Zemlja Lihtenštajn je trenutno, ne bih rekao živčana ali, jako uzbuđena. Pred tri dana je Juergen Hermann ubio imenjaka si Fricka. Ubijeni je bio direktor jedne privatne banke. Ubojica je bio, kako doznajem iz dnevnog lista «Liechtensteiner Vaterland» od pred dva dana
«Inženjer elektrotehnike sa završenim ETH studijem u Zuerichu koji je u SAD-u zaradio bogatsvo. Uz pomoć investitora bio je početkom 1980. prvi pronalazač ronilačkog komjutora na svijetu i taj ga je baš izum pod nazivom ‚Decobrain’ učinio milijunašem. Svoju firmu ‘Divetronic’ je poslije prodao, zaradivši dodatno. Nakon osamnaest godina provedenih u SAD-u Hermann se 2000. vratio u Lihtenštajn i ovdje osnovao investicijsko društvo Hermann Finance. Na osnovu vlastitog iskaza počeo je sa ronjenjem kad mu je bilo četrnaest godina.»
Taj hobi ga je kako izgleda odveo poslije na put materijalnog uspjeha. A zatim valjda i pada. U padu su mu navodno pomogli lokalni moćnici i vodeća državna, politička i financijska aparatura. Barem je godinama Hermann tako tvrdio u svojim protestnim nastupima u medijima i mnogim kružnim pismima. Sebe je smatrao Robinom Hoodom a zadnja kratka vijest koja je na njegovoj internet stranici osvanula (ista je upravo ugašena) bilo je navodno: catch me if you can, ili na hrvatskom: uhvati me ako možeš!
Zanimljiva je kronološka statistika smrtnih delikata u Lihtenštajnu a koja se nalazi u istom izdanju ovdje spomenutog dnevnog lista. Statistika se vodi od 1974. godine a kada je u Vaduzu bio ubijen jedan sudac. Statistika izgleda ovako:
1976. – žena i dvoje djece ubijeno od muža u Balzersu,
1981. – žena od muža zadavljena u Treisenu,
1986. – šef kriminalističke policije ubijen u Vaduzu,
1993. – muškarac ubio suparnika u Balzersu,
1999. – smrt graničara u močvari Ruggella,
2000. – muškarac ubio žena pa sebe u Triesenu,
2004. – muškarac ubio brata u Eschenu,
2007. – policajac ubio oca u Južnoj Tirolu,
2008. – žena je upucana od svojeg muža u Balzersu,
2010. – muškarac ubijen u gimnaziji u Vaduzu.
Ako se složimo da živi ljudi jesu, a da mrtvi nisu više sadašnjost, zašto najviše živih ljudi najviše vole živjeti u beskonačnom krugu mrtvih, odnosno u – dalekoj prošlosti?! Da, imamo pravo na vlastiti život. A to nam zasigurno nije dato od smrti. I mrtvih!
Vaduz, 10.4.2014.
