SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Kralj Tomislav (po Kukuljeviću), ili kralj Petar Krešimir IV. (po Igoru Fiskoviću)
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
SIMEON DOĐE NA HRVATE, I POBJEĐEN BI OD HRVATA [1]
Tomislav će, poslije rata s Mađarima, ratovati i sa snažnim Bugarima, a protivu silnoga cara Simeona. Za Tomislavova vladanja Hrvatskom, mnogi su vladari susjednih zemalja, ne samo ga uvažavali, već su ga zapravo i priznavali svojim vladarom. Bio je to slučaj, recimo, s knezom u tadašnjoj Crvenoj Hrvatskoj, kao i knezom u Humskoj zemlji. I ne bi to, možda, bilo ništa posebno, da se čak i bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet nije nastojao dodvoriti i sprijateljiti s Tomislavom. Tako će hrvatski kralj i ratovati protiv Bugara kao saveznik Bizanta.
Tomislav je, istina, od svog prethodnika Muncimira, naslijedio probleme s bugarskim vladarom Simeonom, a ti su se problemi još daleko više produbili kad je Tomislav 924. godine pružio utočište srpskom, raškom knezu, koji je bježao pred bugarskom vojskom. Bugarski car Simeon tad ide i na Carigrad, pa je car Konstantin VII. gledao ne bi li mu pomogao Tomislav, dapače on hrvatskog kralja traži za saveznika, iako hrvatski vladari za Carigrad i istočnu stranu svijeta nisu marili još od kneza Branimira.
Kako su u to doba Zadar, Rab, Krk, Osor, kao i Trogir i Split, još pod latinskom, tj. bizantskom vlašću, car Konstantin VII. Porfirogenet lukavo naredi da svi ovi gradovi, kao i pripadajući im otoci i zemlje u zaleđu, prijeđu pod vlast hrvatskog vladara Tomislava. Nudeći Tomislavu vlast u dalmatinskim gradovima, car je zapravo nudio hrvatskom vladaru titulu svog namjesnika, ali i tražio njegovo savezništvo, s obzirom na silnu vojsku s kojom je Tomislav zapovijedao. Uza sve je to bizantski car Tomislavu slao obilne i vrijedne darove, častio ga svim i svačim, imenovao ga je i svojim konzulom. Iz svega se toga vidi kako Carigrad nije ovdje više tražio svog podanika, već prijatelja i saveznika, što je samostalni i snažni Tomislav i prihvatio.
Tako Tomislav «uze pod svoje okrilje latinske gradove Dalmacije», koji su mu sad iskazivali vijernost i plaćali danak. Tomislav se tada zvao knezom Hrvatske i Dalmacije. Pod njegovu vlast spali su i svi dalmatinski biskupi, pa on izmiruje splitskog metropolitu s papom, a sve biskupije u Dalmaciji vraća pod krilo latinske crkve. Po Tomislavovom savjetu «čitava Dalmacija odvrže se od carigradskog patrijarha i pridruži se opet Rimu», kako piše V. Klaić. Uistinu, carigradski se patrijarh odrekao svoje jurisdikcije nad dalmatinskim gradovima, prepuštajući ih Rimu, odnosno papi, samo zato što je Tomislav pružio Bizantu potporu u ratu protiv Bugara. Tako je Tomislav ušao i u svoje neposredno zaleđe na moru, u Zadar, u glavni grad dotadašnje bizantske Dalmacije, ugađajući njegovim stanovnicima na razne načine.
Hrvatska za kralja Tomislava
Bugarska u doba Simeona
U ime Bizanta, hrvatski je vladar, izgleda, nagovorio i velikoga župana u Srbiji, slijepog Pavla, unuka Mutimirova, a sina Branova, da otkaže posluh Bugarima. Od osvetničke bugarske vojske koja je na sve načine kažnjavala srpski puk, pobjeglo je mnogo Srba u hrvatske susjedne zemlje, posebice mnogo njih u Crvenu Hrvatsku, na područje današnje Crne Gore. Hrvatska je tad s lakoćom mogla primiti ne samo srpsku gospodu, već i druge srpske prebjege, koji su tražili spas pred Bugarima, jer je bila jaka, snažna, moćna i silna na kopnu i moru. Zapravo, nikad prije, kao ni poslije, Hrvatska nije bila snažna kao u doba Tomislava. Vjekoslav Klaić o tome slučaju piše sljedeće: «Hrvatski knez Tomislav primao je i zakriljivao srpske bjegunce, kao da je htio Simeonu pokazati da ga se ne boji, pače da se želi s njime i ogledati. I Simeon se uvjeri da mu se pobiti s Hrvatskom, jer da inače neće nikada postići svoga cilja. U to ime počne kupiti vojsku na Hrvate. Ako pobijedi Hrvate, past će i Carigrad, te će njegova vlast sezati od Jadranskog mora sve do onih mora koja dijele Europu od Azije».
I, čim je pokorena Srbija, bugarska vojska 925. godine udari na Hrvatsku. Simeon je tada na Tomislava, odnosno Hrvate, poslao svog iskusnog i proslavljenog vojskovođu Alogobotura. Da bi došla do srca Hrvatske, bugarska se vojska morala spustiti sve do Ravnih Kotara, doći do mora. Tomislav je to znao i očekivao, zapravo to je bilo dijelom njegove vojne taktike, mameći veliku bugarsku vojsku u velebitske i dinarske klance. Tu su Bugari doživjeli svoj prvi veliki poraz. Stoljećima će kasnije mnogi ljetopisci pisati o ovoj slavnoj i velikoj hrvatskoj pobjedi. Ruski ljetopisac Nestor kasnije će za ovaj slučaj reći: «Simeon dođe na Hrvate i pobijeđen bi od Hrvata».
Ratovanje je, međutim, nastavljeno i poslije. Tomislav je gonio vojsku silnog bugarskoga cara Simeona preko Drine. Mir je sklopljen tek 927. godine, nakon Simeonove smrti i nakon što se Tomislav proglasio kraljem. «Pobjedom nad Bugarima sjedinio je knez Tomislav sve dosadanje velike i male oblasti hrvatske i srpske u jednu veliku državu, koja je obuhvaćala sav narod hrvatski i srpski, a i sve latinske gradove uz morsku obalu (Dalmaciju)». Tako piše Vjekoslav Klaić, međutim, istina će biti malo drukčija. Bez obzira koliko god Tomislav proširio ondašnju Hrvatsku, u okviru, doista, njegove velike države, nisu se nalazile nikakve srpske zemlje, već možda poneki srpski prebjezi.
Bugarski car Simeon
Kralj Tomislav je s bugarskim carem Petrom Simeonovićem utanačio trajan mir, preko svojih poslanika, biskupa Madalberta i Ivana Svjetloga, vojvode od Kume. Kao prijatelj pape i bizantskoga cara istodobno, a i kao pobjednik nad velikom mađarskom i bugarskom silom, hrvatski knez Tomislav odlučio se proglasiti prvim hrvatskim kraljem, odnosno kraljem Hrvatske i Dalmacije. Njegova država je u to gospodarski, politički i vojnički moćna i sređena, pa nije čudno što se u doba Tomislavove vladavine (910. – 928.) dotadašnje romansko (latinsko) stanovništvo uz more gotovo u cjelini hrvatizira.
[1] Tomislav Marijan Bilosnić: Hrvatski knezovi i kraljevi, Zadar, 2007., str. 129-134.