SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Tomislavova Hrvatska
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
TOMISLAVOVA KONJICA OD 60.000 KONJANIKA [1]
Uspon Hrvatske započet za vlasti kneza Branimira, još se silovitije nastavio za vladanja kralja Tomislava, Muncimirova sina iz roda Trpimirovića. Tomislavovo rodoslovlje pokazuje da je i on jedan od hrvatskih narodnih vladara koji potječu s prostora Ravnih kotara, kao što su to prije njega bili Borna, Vladislav i Mislav, pa čuveni knez Trpimir, utemeljitelj hrvatske kraljevske dinastije, čija se vlast i glavna snaga, kao i imanja nalazila u Kotarima. Već u Porfirogenetovu djelu Hrvati su na ovom prostoru definirani kao oni koji imaju puno zemlje «jer je time automatski rečeno da se na njihovo područje ne može zakonito proširiti franačka vlast, jer su Hrvati vlasnici zemlje» (Ivan Jurić: «Genetičko podrijetlo Hrvata», Split, 2005.). Samo ovakav autohtoni vladajući sloj što je nastao od sloja koji je posjedovao plodnu zemlju, mogao je stvoriti dovoljno jaku vojsku, posebice konjicu koja je bila jamstvo autonomnog razvoja hrvatske kneževine, do snažnog Tomislavovog kraljevstva.
Dakle, Tomislav, Muncimirov sin, od svojih prethodnika, kao knez u početku, prima mirnu, bogatu, snažnu i uređenu državu, što mu omogućava da odlučno može krenuti dalje u samostalno rješavanje pitanja i problema, koji su se nametali u doba njegove vladavine. U njegovo doba Hrvatska se već bila proširila i na Slovinsku zemlju. Davno je Bijela Hrvatska prešla granice od Zrmanje do Cetine, sad se ona protezala na sjever sve do Drave, a na istok do Drine. Hrvatski je narod, vidimo, za hrvatskih narodnih vladara brzo širio svoje ime, ali isto tako i svoje posjede i granice.
Kralj Tomislav
Tomislav – prvi hrvatski kralj i ujedinitelj Hrvatske (Ferdinand Quiquerez, 1898.j
Vjekoslav Klaić u «Povijesti Hrvata» ne donosi gotovo nikakav podatak o podrijetlu kneza Tomislava, koji će ubrzo postati kralj, osim što piše: «Ali stara hrvatska knjiga priča za nj da je bio hrabar mladić, jak na oružju i vele pouzdan, da je bio mlad i krepak u rvanjih». Zna se, međutim, da dok Tomislav stoluje u Bijeloj Hrvatskoj, dakle, ovdje, u današnjoj južnoj Hrvatskoj, u Kotarima i Dalmaciji, da je u Slovinskoj zemlji, odnosno u Slavoniji, na vlasti knez Braslav, koji ima grdnih muka s Mađarima. Mađari su na Slavinsku zemlju krenuli preko Drave, udarajući i provaljujući sa svih strana. Nakon što su krajem 9. stoljeća pobijedili sisačkog kneza Braslava, Mađari su se našli na hrvatskim granicama. «Bijaše tu ljutih okršaja i bojeva», kako bi rekli Vjekoslav Klaić, ali i Zlatko Tomičić, koji isto tako piše o ovim događajima iz Tomislavova doba. Kada su ove bitke stajale Braslava glave, njegova majka i njegov brat, pobjegoše iz sravnjene Slovinske zemlje krenuvši na jug, preko Like i Velebita u Ravne kotare. Mađari su krenuli za njima, u želji da svoju državu učvršćenu u srednjem Podunavlju prošire i na područje Hrvatske. Ovamo ih je čekao Tomislav, kao i sva «zemlja sa svojim Gvozdom, kršnim Velebitom i visokom Dinarom», koji «bijaše grob Arpadovim sokolovima». Mađari su bili potučeni od snažne i silne Tomislavove vojske, vraćeni na svoje početne pozicije. Bio je ovo kraj vrlih i snažnih ratnika, o čemu govore i neki kameni dokumenti, kao što je onaj Ratnik iz Pridrage. S takvim ratnicima Tomislav učvrsti svoje, hrvatske granice na Dravi.
«Lijepo bilježi stara hrvatska knjiga – bilježi V. Klaić – I kraljujući Tomislav u to vrijeme bijaše u kraljevstvu ugarskom kralj imenom Arpad. I on skupi vojske i iziđe s vojskom na kralja Tomislava. Bijaše pak Tomislav mlad i krepak u rvanjih. I činiše među sobom mnoga rvanja i vazda Arpad, kada bojevahu, izgubljaše i napokon ne mogaše suprotstaviti se i pobježe».
Ne samo što je Tomislav obranio Bijelu Hrvatsku od Mađara, već je goneći Arpadovu vojsku ušao kao prvi iz južne Hrvatske u Slovinsku zemlju, u Slavoniju, oslobodio je i bio dočekan kao spasitelj. Tomislav je zauzeo i prisajedinio sve područje od Zagreba preko Požege i Osijeka do Vukovara, pa i tamo do Fruškogoskih brda, u čemu mu se pridružiše i sad slobodni slovinski Hrvati. I tako Slovinska zemlja postade banovina hrvatska, gdje Tomislav uspostavlja svog bana za Slavoniju, za Slovinsku zemlju, koja se po prvi put sjedinjuje s južnom Dalmatinskom, Bijelom Hrvatskom.
Oton Iveković – Krunidba kralja Tomislava
Kralj Tomislav na prijestolju
Pričalo se, kaže povijest, mnogo i naširoko o tome, bila je to velika Tomislavova slava. On prvi započinje proces ujedinjenja hrvatskih zemalja u jedinstvenu državnu zajednicu. Svi su se uticali Tomislavu, tražili su njegov barijak i išli u njegovu vojsku. On integrira hrvatski narod i stvara moćnu modernu državu, koja se sad prostire od Raše u Istri, do Srijema, gdje graniči s tadašnjim vrlo moćnim bugarskim carstvom. Uskoro je «Tomislav mogao stvoriti vojsku kakve je tada u Europi malo bilo».
Konstantin VII. Porfirogenet, bizantski car, ljetopisac, suvremenik kneza i kralja Tomislava, piše da je za Tomislavove vlasti «Hrvatska mogla dići šezdeset tisuća konjanika i sto tisuća pješaka; da je imala osamdeset velikih brodova, na svakome do četrdeset ljudi, i sto manjih brodova, na svakome deset do dvadeset momaka». Hrvatska, dakle, postaje velikom silom na kopnu i moru. Zaustavljajući se na ovoj priči o Tomislavovoj silnoj konjici, vidimo što je o tom pitanju napisao Ivan Jurić u knjizi «Genetičko podrijetlo Hrvata».
«Navod Porfirogeneta o Tomislavovoj konjici od 60.000 konjanika vjerojatno nije točan, možda je broj previsok. No bila je to konjica koja je imala snagu tako brojne konjice, jer je na području Hrvatske stremen otkriven već u sedmom stoljeću, a oprema iznimne kakvoće izrađivana je i za djecu.
Može se pretpostaviti da je Gottschalk ono što je pisao o ponašanju konja naučio dok je bio kod Trpimira. Moguće je da je i ranije znao da strana čiji su konji veseli pobijeđuje u bici. Naime, u tom vremenu to je znao svaki konjanik jer je ponašanje konja bilo uvjetovano njegovom uvježbanošću. Tko poznaje konje, zna da neishranjen i uplašen konj ne izgleda veselo. Uvježban konj može biti veseo pred bitku. Vjerojatno je Gottschalk boraveći kod Trpimira mogao naučiti da veseli konji pobjedonosnog izgleda prije bitke pokazuju da će bitka biti dobivena. Naziv mjesta Konjsko na području Trpimirova središta vezano je uz uzgoj i uvježbavanje konja. Dokazi o postojanju pretorijanaca za Borne te navođenje brojne konjice u Hrvata kod Porfirogeneta u vremenu kad je konjica bila uvjet organiziranja vlasti važno je i zbog toga što je sigurno da konjicu formiraju razne etničke skupine koje predstavljaju ekonomsku i ratničku elitu na području od Panonije do Jadrana od vremena propasti Rima».
){kind=link}