Dvije televizijske i dvije radijska kuće na 21. obljetnicu stradanja u minskom polju u Lovasu snimile su prilog o Stjepanu Peuliću koji radi „poznatih” politički igara nikada nije prikazan ni emitiran
Na oltar domovine iz općine Lovas 87 je građana položilo svoje živote: od toga 85 iz Lovasa, a dvoje iz Opatovca. Posebno tragična je činjenica da je iz mjesta Lovas ubijeno ili poginulo 5,5 posto Hrvata koji su živjeli 1991. godine u selu. Teško je u nekoliko riječi opisati sav užas i strahote koje su doživjeli Hrvati i nesrbi u Lovasu. Svirepa ubojstva, torture, bijela traka na rukama Hrvata kao znak raspoznavanja i nacionalne pripadnosti, mučenja i silovanja žena, prisilni rad.
Minsko polje: 18. listopada 1991. godine skupina od 51 lovaskog Hrvata prisilno je, od strane jugovojske i četnika, odvedena na čišćenje minskog polja. U tom okrutnom zločinu ubijen je 21 Lovaščanin, a 14 ih je ranjeno. Velik broj mještana Lovasa je privođen od strane srpskih okupatora te na najzvjerskiji način mučen. Ljudi i žene su batinati pendrecima, šipkama, kablovima… Strahote mučenja i torture su bile užasne. Primjeri za to su: vađenje zubi i stavljanja soli na rane, mučenje elektrošokovima, bušenje nogu bušilicom, ranjavanje noževima… Sve to imalo je za cilj etničko čišćenje i uništavanje svega što je hrvatsko ili nije bilo srpsko. Glavna krivica svih nevinih bila je to što su bili Hrvati.
Dvije televizijske i dvije radijska kuće na 21. obljetnicu stradanja u minskom polju u Lovasu snimile su prilog o Stjepanu Peuliću koji radi „poznatih” političkih igara nikada nije prikazan ni emitiran.
{youtube}lZmi9qeM5kU|500|400|0{/youtube}
Stjepan Peulić koji je ranjen preživio prolazak kroz minsko polje 1991. godine. U razgovoru s novinarima 18. listopada 2012. godine svjedoči kako su srpski agresori zatočenim hrvatskim civilima rekli da idu u berbu grožđa.
„Prvo su odvojili jednu grupu posebno te su tukli i boli nožem, onda je Ljuban Devetak i dr. Vojislav Stanimirović je stajao kraj njega, naredili kažu da idu svi i svi smo krenuli prema ulazu u selo. Bilo je jasno da idemo na streljanje…”
