Ne idem da bih došla ili Putovanja Gabrijele Rukelj
Nesvršenost glagola svjedoči o namjeri; cilj nije doći nego krenuti, ići. Putovati. Prije no što je učinila prvi korak, dobro je promotrila sebe u hladnom čeliku ogledala, da bi zatim odlučno zgrabila prvi kofer koji joj se našao pri ruci (što je unutra, možda mačka, sigurno pokoji kist, sitnice) i uskočila na prvi jutarnji tramvaj.
Kamo se uputila ostalo je sakriveno, jer tako na koncu i treba – nemojte biti smiješni, ionako ne putujem da bih doputovala, ne idem da bih došla – a ono što nam je pritom odlučila otkriti trenutačnom gestom velikodušne indiskrecije nalazi se ovdje, u ovim radovima, njihovom fragilnom subjektu, u ovoj izložbi.
Na isti onaj način na koji putovanja Gabrijele Rukelj svoj istinski sadržaj imaju u nesvršenosti, u samome procesu putovanja, njezini se radovi temelje na dinamici, kretanju kroz koje sadržaj okvira nikad nije kadar već uvijek scena, ili čak sekvenca.
Time se čitava priča o putovanjima odjednom umnožava u svom sadržaju, jer ukoliko sekvenca podrazumijeva naraciju, onda i putovanja Gabrijele Rukelj donose niz ispričanih priča sadržanih u detaljima koji su u svojoj biti uvijek aktivni. Kroz motiv djevojke koja bježi, ruke koja maše, tramvaja koji prolaze, pa sve do psića koji priziva tuđu pažnju, ispisuju se priče o ljubavi, susretima i rastancima, pripadanju i nerazumijevanju, no prije svega o neuhvatljivosti osobe zarobljene u gotovo fatalistički odabranoj samoći.
A ono što je pak unutarnji sadržaj spomenute naracije krhkost je i plaha nevinost subjekta koji nikad ne prelazi uvijek opasnu liniju infantilizacije, kroz gotovo opsesivnu želju da voli, kao i da bude voljen. Ta duboko osobna igra neprestano se odvija pod plahom ludičkom koprenom koja samo na trenutak zamagljuje pogled. Pa čak i onda kad se sama autorica odluči za udvajanje subjekta te svoje lice pretvara u masku, to je i dalje vrlo porozna krinka ispod koje se krije duboko osobni svijet ove senzibilne autorice.
Pritom Gabrijela Rukelj puca iz niza prepoznatljivih postmodernističkih oružja, koristeći prije svega intertekstualnost kao metodu razbijanja autističnog samozadovoljstva umjetnosti kao takve, kojoj suprotstavlja njezinu komunikacijsku komponentu. Upisivanje poznatih toposa popularne kulture, od Arsena Dedića do Irene Vrkljan, ne svjedoči toliko o osobnom ukusu autorice, koliko o jasnoj namjeri da u spomenutoj komunikaciji bude otvorena i pristupačna, gotovo prenapregnuto u konfliktu vlastite podvojenosti poznatim sadržajima nadopisujući sakrivene prostore vlastite intime koje je, što je potpuno legitimno, naposljetku odlučila pričuvati samo za sebe.
No recimo i ovo na kraju; kao što je pravi sadržaj ovih radova u gibanju, tako je i pravi sadržaj autoričinih priča u neispričanom, a jedina dosegnuta stanica gotovo je kolateralna žrtva čitave igre, i kao takva mirno počiva u zaokruženom i autentičnom umjetničkom rukopisu Gabrijele Rukelj, koji je zaigran koliko i snažan, nostalgično nujan koliko i ponosan.
Pogledajte fotografije s otvorenja izložbe!
Slikarica Gabrijela Rukelj i književnik Tomislav Zajec na otvaranju izložbe
Gabrijela Rukelj je rođena 1980. godine u Zagrebu. Diplomirala je telekomunikacije na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu. Izlagala je na samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Radovi joj se nalaze u privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu.
Gabrijela Rukelj
gabi@gabrijelarukelj.com
web: http://www.gabrijelarukelj.com/
Akademija Art.net
