Nitko zapravo ne zna zašto je on došao, kažu Hrvati u Australiji
Posjet predsjednika Vlade Australiji i Novom Zelandu mogao je biti povijesno važan hitno potrebni strateški zaokret nositelja hrvatskih državnih vlasti u odnosu prema hrvatskim iseljenicima, no politička i ideološka skučenost i ograničenost nisu to dopustile, premda je riječ o neupitnom i normalnom općem dobru hrvatskoga naroda i u zemlji i po svijetu
»Osim što je Australija svjetska velesila u ovom dijelu svijeta, ovdje živi prema vašim standardima mala, ali prema našim velika i snažna hrvatska zajednica koja mnogo doprinosi i s kojom osjećamo snažnu povezanost« – rekao je predsjednik hrvatske Vlade prilikom susreta s gradonačelnikom Hurstvillea u nedjelju 9. ožujka u Australiji, a tim je riječima pokušao dati važnost pohodu Australiji i Novom Zelandu hrvatskoga državnog izaslanstva. U svim državama koje su predvođene normalnim državotvornim vodstvima posjet predsjednika vlade važnoj državi u kojoj živi razmjerno velika etnička zajednica sunarodnjaka važan je i dobrodošao korak, a kad je riječ i o Hrvatskoj i njezinu službenom političkom odnosu prema hrvatskim iseljenicima, takav posjet trebao je biti iskorišten za radikalni zaokret u odnosu prema iseljenicima, no to se nije dogodilo.
Više od 40 godina za jugoslavenskog komunističkog režima hrvatski iseljenici bili su službeno i stvarno tretirani isključivo kao neprijatelji i taj stav živi i danas u onima u Hrvatskoj koji su promijenili samo »dlaku, a ne i ćud«. Devedesetih godina na temelju ideje o nacionalnom pomirenju i o stvaranju neovisne hrvatske države hrvatske vlasti na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom normalizirale su odnose prema hrvatskom iseljeništvu i ono je odgovorilo iznimno važnom potporom bez koje se Hrvatska vjerojatno i ne bi obranila od velikosrpske agresije. Gotovo svi su hrvatski iseljenici pomagali na različite načine, a mnogi su podizali i kredite da bi poslali pomoć svojoj voljenoj domovini. Hrvatskim iseljenicima nije smetalo što je ideju pomirenja i osamostaljenja Hrvatske predvodio bivši komunist i partizanski general, bilo je dovoljno da je istinski želio dobro hrvatskomu narodu i sve činio da uspostavi i obrani Hrvatsku. Očitovalo se devedesetih godina nedvojbeno da nikada nije upitna stvarna ljubav hrvatskih iseljenika prema domovini Hrvatskoj, i to ne tek neka romantičarska ljubav, već odnos koji je uključivao i odricanje i žrtvu za dobro domovine. Takav stav hrvatskih iseljenika kod dijela hrvatskih građana koji nisu željeli nikakvu Hrvatsku samo je produbio njihov neprijateljski stav, a prve hrvatske vlasti omogućile su da hrvatski iseljenici imaju svoje zastupnike u Hrvatskom saboru oblikujući XI. izbornu jedinicu u kojoj se biralo šest odnosno sedam zastupnika.
Kasnije garniture vlasti u Hrvatskoj reducirale su broj zastupnika hrvatskih iseljenika na sadašnjih ukupno tri, što jasno očituje kakav stav te političke garniture imaju o hrvatskim iseljenicima. Sadašnji predsjednik Vlade 2007. godine, dok je bio u opoziciji, glasno se zauzimao za ukidanje XI. izborne jedinice, odnosno bio je za to da hrvatski iseljenici uopće ne budu zastupljeni u Hrvatskom saboru. To njegovo zauzimanje nije bilo slučajno jer je bilo dobro poznato da hrvatski iseljenici, kojima je posebno na srcu domovina Hrvatska, većinski ne mogu dati glas ni njegovoj stranci ni njegovoj opciji, a zapravo je jasno očitovalo da mu je kao političaru važnija njegova politička interesna skupina negoli opće dobro hrvatskoga naroda. Umjesto da svoju političku stranku profilira da stvarno bude u službi općega dobra čitavoga hrvatskoga naroda u zemlji i u iseljeništvu i tako poželjna i glasačima u hrvatskom iseljeništvu – zauzimao se dakle da se vrati neprijateljski državni odnos prema hrvatskim iseljenicima i da se onemogući njihova zastupljenost u najvažnijem tijelu hrvatske državne vlasti. Uostalom u Hrvatskoj, ne samo za sadašnje vlasti, na djelu je stanoviti oblik neprijateljskog raspoloženja prema hrvatskim iseljenicima, što je vidljivo po zatvorenosti državnih službi za hrvatske iseljenike, po smišljenom onemogućavanju ili otežavanju njihova povratka i njihovih investiranja u Hrvatskoj, po maltretiranjima koje zbog poreza na mirovine prolaze povratnici s inozemnim mirovinama, po izostanku poziva stručnima i sposobnima…
Stoga su više nego demagoške riječi predsjednika Vlade u Hurstvilleu: »osjećamo snažnu povezanost« s hrvatskom zajednicom u Australiji. Tužno je, i za državnika koji drži do sebe apsolutno nedopustivo, da predsjednik hrvatske Vlade nije našao načina da pohodi svoje sunarodnjake tamo gdje se oni stvarno okupljaju, a to su hrvatski klubovi i hrvatski katolički centri. Štoviše u pripremi za taj pohod nitko nije ni kontaktirao s hrvatskim katoličkim centrima. Sve to može značiti samo jedno – da sadašnja vladajuća garnitura nije spremna mijenjati svoj odnos na bolje prema hrvatskim iseljenicima, a to znači da nije spremna mijenjati svoj odnos prema općemu dobru ili prema temeljnom nacionalnom interesu cjelokupnoga hrvatskoga naroda.
Pohvalno je što je predsjednik Vlade u utorak 11. ožujka potpisao ugovor sa Sveučilištem Macquarie po kojem će Vlada od 2014. do 2018. godine Hrvatske studije financirati sa 150 tisuća australskih dolara godišnje, no taj službeni pohod zemlji koja je prva od zemalja izvan Europe priznala samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku i tamošnjoj hrvatskoj zajednici morao je ponuditi više: morao je ponuditi normalizaciju odnosa prema hrvatskom iseljeništvu i morao je očitovati neospornu otvorenost za olakšavanje hrvatskim iseljenicima da osobito sada, u doba višestruke krize, pomognu svojoj domovini. Posjet predsjednika Vlade Australiji i Novom Zelandu mogao je biti povijesno važan hitno potrebni strateški zaokret nositelja hrvatskih državnih vlasti u odnosu prema hrvatskim iseljenicima, no politička i ideološka skučenost i ograničenost nisu to dopustile, premda je riječ o neupitnom i normalnom općem dobru hrvatskoga naroda i u zemlji i po svijetu. (Ivan Miklenić za Glas Koncila)
