Piše: Ksenija Talijančić
Predstavljam vam gospodina profesora Dubravka Maričića, zaljubljenika u fotografiju
Dubravko je žurio na vlak za Belišće. Plava svjetla vlaka pomalo su nestajala u mraku, a meni se u mislima usjekla samo Plava brazda mog prijatelja iz mladih dana profesora Dubravka Maričića.
Razmišljam o prijedlogu urednika portala Akademija-Art o otvaranju svoje kolumne. Zamisao nije loša, dapače odlična, jer u današnje vrijeme kad nas zasipavaju kao udarnom viješću crnom kronikom, vjenčanjima, razvodima, rođenjima, odijevanjem upitnih glumaca, stilista, političara, a obezvrijedili smo stručne ljude i njihov rad koji se nažalost srame svojih diploma, pa oni mlađi odlaze u svijet ne više trbuhom već glavom za kruhom. Što preostaje onima manje sretnim koji ostaju u Lijepoj našoj. Sve su nam uništili, ali bogatstvo duha nam ne mogu ubit. Zato mislim da bi bilo interesantno upoznati ljude oko nas, koji nisu na naslovnicama naših tiskovina, koji su istinski vrijedni i vrlo zanimljivi, pa Vam prvo želim predstaviti.
Bok, začujem iza leđa. Taman posla, ne okrećem se, to nije meni upućeno. Ko će me živ prepoznat u Tehničkom muzeju. Ksenija, sjećaš me se, zar se zaboravljaju stari prijatelji. Dubooo povičem, pa otkud ti, zar si u Zagrebu? Toliko je godina prošlo, al ti si me prepoznao. Kako da ne, pa zapravo se nisi ništa promijenila. Uvijek je bio drag i učtiv prema djevojkama. Prepoznao sam te po očima i glasu.
Lijepo, možemo na kavu ako ne žuriš. Ne imam zakazan sastanak u Muzeju, bavim se fotografijom i pripremam izložbu starih željeznica, zbog toga imam dogovor u zakazano vrijeme. Pa zar se s tim baviš? Koliko znam ti si profesor političkih znanosti, ima li to kakve veze sa fotografijom? Ah to je ljubav iz mladih dana, koju sam malo zatomio u vrijeme studija. Hm, zanimljivo, a ja te poznam samo kao marljivog studenta i sportaša.
Može li jedan mali intervju s tobom? Molim, ovako s neba, ja došao u Zagreb, ono odmah intervju. Zar nemate dovoljno zanimljivih ljudi u Zagrebu. Ma ima ih, ali lijepo je vidjet nekoga koga dugo nisi vidio, pa još to i ovjekovječit. Kako da mu priznam da mi je to prvi intervju u životu? Oćeš li, pitam opet, iako mi nasrtljivost nije jača strana. Pa tebi draga Ksenija uvijek vrlo rado, ali pod jednim uvjetom. Pod kojim? Moraš doći u Belišće. E pa vrlo rado, ionako bi volila usput obići još neke prijatelje.
Dubo je bio točan, nije zaboravio ni mali poklon. To su maniri koji su se zadržali valjda još samo u malim mjestima, u Zagrebu je to već odavno izumrlo.
K: Molim te predstavi se čitateljima portala Akademije Art
D: Rođen sam u Belišću gdje i sada živim. Osnovu školu završio sam u Belišću, gimnaziju u Valpovu, a Fakultet političkih znanosti u Zagrebu.
K: Kakav si bio đak?
D: U osnovnoj odličan, u srednjoj dobar, kao student solidan. Eto sa školom i nisam imao nekih problema, osim sa učenjem pjesmica napamet.
K: Što zar nije pomagalo ni stavljanje knjige ispod jastuka, tako da pjesmica lakše uđe u glavu?
D: Ha, ha, ne nije.
D: Fotografijom se bavim još od osnovne škole i svojim radovima zauzimao sam prva mjesta u Pitomači, Hlebinama, Sarajevu… i drugdje.
K: Zanimljivo, u vrijeme tvojih studenskih dana u Zagrebu nisi se hvalio o tome.
D: Mislio sam da je to iza mene, bilo pa prošlo. Zatim je došao nesretan rat, nije bilo vremena posvetit se ovom hobiju, pa tek 2003. na natječaju Turističke zajednice Osječko baranjske županije u kategoriji dokumentarne fotografije osvojio sam prvo mjesto na temu Mjesec onečišćenja. Fotografija je prikazivala šumu i tablu na kojoj je pisalo Minsko polje.
Imao sam dvanaest samostalnih izložbi u Valpovu, Izlagao sam i u Zagrebu u galeriji Foto Badrov, na skupnoj izložbi Henkel-Award 2007 u Beču, Rijeci, Đurđevcu, Mađarskoj u Komlu i Pečuhu.
K: Koji te motivi najviše zanimaju?
D: Eto mogu ti ponudit moj katalog sa ranije izložbe da vidiš moje fotografije.
Čitam zanimljive nazive: Plava brazda, Morska zipka, Pjena i sjena, Mir modrine, Zvonik, Okamenjena molitva, Pogled s mora, Orgulje mora, More kipar, Mir modrine.
K: Dubo ti kao da nisi iz Belišća, već sa mora
D: Moji su porijeklom iz Dalmacije.
K: Vidi se. Genetika je to, tebi je more, masline i drača u krvi, a tako mi je i samoj.
Uskoro smo se morali rastati jer je Dubravko žurio na vlak za Belišće. Plava svjetla vlaka pomalo su nestajala u mraku, a meni se u mislima usjekla samo PLAVA BRAZDA mog prijatelja iz mladih dana profesora Dubravka Maričića.
