Nadica Eichhorn: Dio arhipelaga |

Oa otvaranju izložbe: Ivan, Nadica, Žito i Ivica

Na otvaranju izložbe

Detalj likovnog postava

Dio arhipelaga

Određeno je koliko je kome dopušteno sačuvati od svog znanja, darovitosti, sreće, radosti. Postoji granica do koje je to dopušteno. Dotle zaista sve može biti moje, i mogu do mile volje šetati obalom mora. Do izvjesne je granice dopušteno ostati sam, preko te granice je zabranjeno. Ono što je iznad te mjere treba razdijeliti.

(Béla Hamvas: Nevidljivo zbivanje, poglavlje Blagdan i zajednica, Mirakul, Zagreb, 2004.)

Svatko je ipak svoj otok za sebe i dio je Arhipelaga. Dopušteno je biti otok, ali obaveza je uotočiti se u otočje. Jer, naš (pusti) otok ne bi bio napučen bez otočja ispred, pa i iza Obzorja. Bio bi zasigurno samo za-pušten, ako ne i o-pustošen. (Bez obzira na insulomaniju, insulofobiju ili insulofiliju, kako za koga.) Tek tada, valjda, možemo šetati u(o)samljeni obalom Mora. – i gledam more gdje se k meni penje (J. Pupačić) Tako možemo biti u prezenciji prezentni i u lutanju i u nalaženju, u druženju, pa ako hoćete i u uzajamnom trenju, u doslušju i korelaciji. Kad već nismo sami i ne smijemo biti zbog interesa općosti, obogaćivanja jastva i priželjkivanja višestruke konjunkcije, zanemarivajući potrebu i nužnost zatomljavanja ega; – a more koje se penje k tebi da se penje i k meni, – i zagrli me more oko vrata. Ono što je na razini ili malo iznad treba dijeliti. I razdjeljuje se, naravno, ako ne zbog ičeg drugog, onda zbog uzajamne ukotvljenosti u druževnosti, u ovom slučaju kroz "keramičnost" Nadice Eichhorn.

Nadica Eichhorn je u okrilju svog atola pronašla, priskrbila, (re)kreirala primordijalni, djelomično rupturirani, frakturirani, djelomično epidermalno vibrantni arhetip florealno ritmiziranog oblika supki, lista, ploda, koštice, izdanka kao nastalih okoštavanjem u magmi "prvotne juhe", u vremenskoj i prostornoj dislokaciji. To kao da su oblici s nekog drugačijeg, ali ipak znanog arhipelaga, pa i onda kada, drugom prilikom, uglađena epidermičnost nastaje čas energičnim, čas nježnim milovanjem ruke u atavističkom mješenju gline. To su obli oblici (obluci), arhetipovi prvotne senzualne, gotovo erotične začudnosti što zaziva dodirivanje. (Ne zaboravimo,

Nadica je kemičar, vrlo ženstveni i senzibilni, pa i senzualni "kemijski tehnolog", kolikogod inscenirala "primordijalnu" grubost i oporost!) Kao i svi i ona kroči u samoći svojim žalom. Putem nazire ob-zore i u slutnji razabire, osjeća oporu, pomalo surovu ljepotu mogućih ishodišnih praoblika kojima je, u ovom slučaju, prastari keramički izričaj najadekvatniji. U primarnosti njenog iskaza gotovo da nije moguća alternacija. Konzistentnost je na neki način uspostavljena usprkos nekonzistentnosti opće prihvaćenog supstrata postmoderne, bez obzira kako i dokle je akceptiran domet. Sugestivnost je evidentna i u smislu prisjećanja i u prostoru memoriranja. Oblici kao da su primarne tautologije, u svojoj hijatičnosti, zamalo bez presedana, ali referentni u suvremenosti. I to je ono što plijeni i oduševljava.

Nadica Eichhorn očito ima iznad mjere znanja, darovitosti, sreće, radosti i to radosno dijeli i razdjeljuje. Pa tko voli i umije, neka se izvoli radovati.

Ivan Obsieger

Nadica Eichhorn je rođena 1950. godine u Zagrebu. Diplomirani je inženjer kemijske tehnologije. Keramikom se aktivno bavi od 2002. godine. U Centru za kulturu i obrazovanje CKO u Zagrebu, stječe zvanje oblikovatelj predmeta od gline, pod vodstvom keramičarke Mirjane Rajković. Uči umijeće vrtnje na kolu od lončara Stjepana Vinkovića i Simona Leacha u S. L. Poterry u Španjolskoj. Do sada je sudjelovala na dvadesetak žiriranih izložbi u zemlji i inozemstvu. Samostalno je izlagala tri puta u Zagrebu. Članica je ULUPUH-a i LIKUM-a u Zagrebu od 2008. Aktivno se bavi oblikovanjem keramike i keramičkim istraživanjem.

Adresa:

Nadica Eichhorn

Mesnička 3, Zagreb

e-mail: nadica.eichhorn@zg.t-com.hr