U Galeriji Forum u Zagrebu, 10. prosinca, otvara se izložba skulptura Munira Vejzovića. Munir Vejzović upravo je u kiparstvu našao svoj novi izazov, što će se po prvi puta i vidjeti na ovoj samostalnoj izložbi, koja traje do 5. siječnja 2010. godine.
Munir kao kipar
Nećemo ni pomisliti da se Munir Vejzović zasitio slikarstva, da mu je dosta izražavanja u plošnim medijima gdje se dokazao brojnim uljima, crtežima, monotipijama, grafikama – i to u gotovo svim mogućim tehnikama i sredstvima. Jednostavno, kao što je znao prelaziti s papira na ulje, s akvarela na pastel, s bakrene ploče na karton, tako je u jednom času posegnuo za gipsom, pa za drvom, konačno i za željezom, da ne govorimo kako je dio svojih modeliranih oblika uspio prenijeti i u broncu (koju je potom patinirao, a povremeno i bojom obogatio).
Kiparsko djelovanje Munira Vejzovića uglavnom se poklapa s izbijanjem novoga milenija, a svakako s razdobljem nakon što je prešao pola stoljeća svojega životnog vijeka. Pretjerano bi bilo kazati kako je skulptura nužno plod zrelosti, no svakako su se trebali steći stanoviti uvjeti da se školovani slikar upusti u pustolovinu drugačijega likovnog jezika. Zagledan u velike europske, posebno francuske uzore, naš umjetnik nije mogao ne zamijetiti kako su se brojni od milih mu vještaka kista jednako smjelo odavali trodimenzionalnim kušnjama: od Degasa do Matissea, od Deraina do Picassa.
Kroz nepuno desetljeće kiparskoga rada Munir Vejzović se uspio okušati u mnogim i različitim kiparskim postupcima. Logično je pomisliti da slikaru hedonističkih ugođaja odgovara čvrsti volumen, pa su se najraniji kipovi pretežno manifestirali kao otjelotvorenja njegovih naslikanih bujnih ženskih likova (Mali torzo, 2000., Ležeći akt, 2001., Metamorfoza, 2003., Sjedeća žena , 2005.). Tu bi spadali i kumulativni radovi, dvojni likovi kao što su Zagrljaj I, 1999. i Zagrljaj II, 2000., Žena s janjetom, 2005., i Kentaur, 2005.). A i reljefi iz te prve skulptorske faze posvjedočuju istu tendenciju sugeriranja obline i mase (Žena pri toaleti, 2001. i Bacchanal, 2009.). Nekoliko portretnih (uključujući autoportretni) trodimenzionalnih konkretizacija iskazuje identičnu sklonost prema zaobljenoj, sočnoj modelaciji.
Na prvi pogled može nas začuditi Munirova otvorenost i prema nevoluminoznim rješenjima, dapače kipovima kod kojih je i figurativna asocijacija svedena na dvosmislenu granicu. U taj antipodni pol kiparskog izraza ušao je jamačno preko razigranih crtačkih svojstava. Kao da se bogata linearnost «prelila» u stvarne niti konopčića i drvenih štapića sklapajući se u kompoziciju «Don Quijote» , 2006., napetu nad prazninom okolnog prostora.
Naše čuđenje će se smanjiti kad ugledamo Glavu, 2005., konstrukciju od dva crna kartona naglašenih obrisa, što dijalogiziraju svojim zaobljenim i ortogonalnim formama, zaokružujući cjelinu plodnog napona.
Iskazujući raspone svojih kiparskih zanimanja i potencijale svojih oblikovnih talenata, Munir Vejzović se dosad jamačno nije zasitio ni kiparstva. Nedvojbeno će njegov daljnji rad «slalomski» prolaziti i kroz vrata boje i između stupova opipljivih tvari. Naš je zadatak podržati njegovu pluralnu orijentaciju, a zadovoljstvo prepoznati kako i u svojem novom mediju ima i umije što reći.
Munir Vejzović je rođen 1945. godine u Doboju (BiH). Godine 1970. diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Istančanim bojama slika arkadijska mitološka bića s erotskim nabojem, gradske vedute, mrtve prirode i nabožne prizore. U posljednje vrijeme bavi se i kiparstvom. Samostalno je izlagao u Zagrebu, New Yorku, Varaždinu, Parizu i drugdje.
Andrea Grgić
andrea.grgic@kic.hr
Akademija-Art.net
