Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja:
Darko Brajković Njapo, Slađan Dragojević, Miranda Legović: USLOJENI HORIZONTI SVJETLA
konceptualni fotografski likovni projekt
otvorenje: subota, 7. XII. 2013. u 19.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Projekt će u prisustvu autora predstaviti Eugen Borkovsky
Predgovor:
USLOJENI HORIZONTI SVJETLA
Izvan površnog pogleda, skriveno u slojevima oblika, titra postojanje kojime je prožet univerzum. Iako je pojam „univerzum”, poput pojma „ljubav”, otrcan i zlorabljen, ovdje ga prizivam u najdoslovnijem obliku: univerzum kao nepojmljivo prostranstvo energija mikro i makro pojavnosti čiji smo mi, ljudi recentnog trenutka, mali djelići. Kvantna fizika i suvremena filozofija govore o tome. Svijet oko nas pokazuje se kao nesigurno i uz to proizvoljno interpretirano okruženje. Ljudski mozak je priprosta i nerazvijena tvorevina te nije u mogućnosti spoznati ono što ne vidi, ono što ne čuje, ono što ne može opipati ili okusiti. Bit događanja ostaje neprimijećena. Zbog oskudnih i nerazvijenih osjeta, stanovnik malog planeta u zakutku svemira, od straha je morao izmisliti bogove i vragove, materijalne vrijednosti poput zlata i moneta. Podijelio se po vjerama i nacijama. Ovisnost o religiji odaje strah i neznanje. Nacionalnosti su segregacije kojima se opravdava osvajanje i ograničavanje tuđe kvalitete života. Najviše krvi tijekom povijesti čovječanstva proliveno je pod vjerskim i nacionalnim barjacima. Smiješne su čvrste teritorijalne podjele prema jeziku. Još je smješnije da pojašnjena o okruženju i klimatskim mijenama, u obliku rigidnih pravila, dodjeljuje neki bradati čovjek koji živi na oblacima.
Projekt kojeg predstavljam problematizira percepciju nudeći nam drugačiju dimenziju stvarnosti. Uznemirujuća neobičnost kadrova otkriva moguću strukturu svijeta čije se površine ali i značenja preklapaju. Kreativnu avanturu svjetlom realizirali su Darko Brajković Njapo multimedijalni umjetnik i dvoje vrsnih fotografa Miranda Legović i Slađan Dragojević. Radovi su nastali posezanjem troje autora za starinskim, analognim fotografskim aparatom i 35 milimetarskim kolor filmom, Leica formatom. Oni, jedan za drugim, uzimaju istu fotografsku kameru, osvjetljavaju isti negativ ali usmjeravajući objektiv svatko svom motivu. Iz povijesti znamo za igre fotografskim materijalima. Tako, oko 1851. godine, Gustave Le Gray rabi dva negativa na jednom radu. Kalotipskim postupkom, smješta fotografiju u kodificirani žanr slikarske tradicije izazivajući romantičarski i impresionistički dojam. U našem slučaju, inicijator projekta, Darko Brajković Njapo, već je prije više godina sam realizirao sličnu zamisao (Work in progress: Maslačak). Za ovaj projekt dogovoreno je da svako od troje autora učini 36 fotografija na istoj perforiranoj celuloidnoj traci. Namjerno se ne zadaje tema, svakom autoru ostavljena je sloboda izbora motiva. Iako su rezultati na početku bili neizvjesni, umjetnici i kustos projekta dogovaraju da će se prezentirati oni radovi koji zadovolje prije svega likovne a ne nužno sadržajne, narativne ili prepoznatljive elemente. Također se pretpostavljalo da će na nekom radu biti vidljiviji rukopis ili motiv jednog a na drugim radovima nekog od ostalih aktera. Prva na film svjetlo pripušta Miranda Legović. Poslije nje Darko Brajković Njapo a posljednji, aparat i isti film na uporabu, dobiva Slađan Dragojević. Osjetljivim fotografskim materijalom autori bilježe proizvoljne motive ne govoreći jedan drugom o temama. Razvijanje negativa i prebacivanje na fotopapir otkriva iznenađenja. Od 36, tri puta osvjetljavanih negativa, u prvi izbor suglasno je propušteno skoro 30 kadrova. Za konačnu prezentaciju izabrano je 20 radova.
Ideja akcionizma nazire se u realizaciji projekta. To svjedoči sama premisa i motivi na koje nailazimo na gotovim fotografijama. Izloženo nudi otklon od standardnog pristupa likovnom djelu jer svaki pojedini rad ne pripisujemo jednom umjetniku već doživljaj moramo dijeliti na tri senzibiliteta. Prevladavaju osobni pristupi i tretmani tema poput naturalnih rastera, nagog tijela, bolesničkih rekvizita. Promatrač shvaća da se radi o realnim motivima transponiranim u nadrealno postupkom ponavljanja ekspozicije na istoj matrici. To nalaže potrebu zaustavljanja pred svakim radom te otkrivanja i izčitavanja ponuđenih elemenata. U rezultatu mi više ne možemo pratiti slijed pojedinih autorskih bilježenja. Možemo pretpostaviti sekvence tri zapisa prema prepoznatljivosti svjetlosnih obrisa. Trenuci realnosti motiva koje uspijevamo iščitati ponegdje su u određenom neskladu sa impresijom cijelog rada. Tako u prvi mah doživljavamo lirsku situaciju odnosa naborane pozadine i geometriziranih oblika sličnih nekoj video igrici a u pažljivijem razgledanju među slojevima pronalazimo niz bolesničkih kreveta. Dozu provokativnosti donosi spajanja slojeva gdje golišavi muškarac biva nejasno zaodjeven automobilom hitne pomoći da bi cijela scena bila definirana rasterom kamenih blokova. Ili, kadar koji asocira na plošni logotip s lučkim postrojenjem u centralnom dijelu kompozicije uz kojeg se plošne kolorističke forme bore s trodimenzionalnim oblicima. Česti su tragovi različitog ulaganja filma u kameru, što rezultira osvjetljavanjem dijelova prostora između fotografija. Preklapanja preko glavnog kadra i eksponirani međuprostori dodatno usklađuju pojedine zapise. Realizirana nova realnost, na granicama metafizike, izaziva niz doživljajnih impresija. Pred nama je serija koherentnih, izuzetno likovnih i cjelovitih djela koje potpisuju, istim pravom, tri autora.
Svjetlost narušava ili podupire materijalnost oblika. Fotografija izgovara trenutačnost svjetlosnog stanja motiva. Svaka pa i najapstraktnija fotografija uvijek je zabilježena realnost. No, mentalna ili fizička slika stvari, poput fotografije, nije realnost. U realnom prostoru fotografija postaje materijalni predmet, dvodimenzionalna slika stvari. Predmet fotografija postala je objekt koji prikazuje zabilješku realnosti. Već je Platon problematizirao ideju stvari kao takvih i njihovih slika. Baudrillard postavlja pitanje raskoraka između same stvari i načina njezina prikazivanja. Pojavljuje se pojam simulakruma, predmeta i njegova odraza ili privida, slike. Nakon zapažanja motiva uživo, umjetnik fotografiranjem viđenu sliku pretvara u predmet. Mi tako percipiramo dvije stvarnosti: realni pogled na motiv i bilješku motiva koja jest predmet. U ovom projektu tri senzibiliteta uspjela su izgovoriti osobno izrezivanjem scena okoline i stvoriti dramatične likovne radove – predmete. Realnost koja se pretvara u slikopredmet ovdje je realizirana uslojavanjem. Kad bi se pisao komentar o podastrtim radovima ne znajući da je autor u množini, prisutna bi bila ista impresija o kvalitetnom umjetničkom uratku. Izostali bi dijelovi koji opisuju nastajanje i obrazlažu grupnu igru. Impresija bi možda, ipak, bila manja jer bi postojala pretpostavka o planiranom kadriranju. Ovako, cijeli projekt dodiruje euritmičke reference. U euritmijskom se djelu elementi, npr. govor, zvuk i pokret magično sinergijski preklapaju i multipliciraju snagu doživljaja. Našom, slikopisnom euritmijom dodirnuto je magično područje nadrealizma. Iz ovih radova nepotrebno je izlučiti neki od autorskih slojeva. Pojedino djelo čine upravo sva tri zapisa. Strategije okupljenih umjetnika izgovaraju individualno. Fascinira koincidencija njihove usklađenosti.
Uobičajena kategorizacija fotografije podrazumijeva kvalitetu u smislu autorskog kadriranja, neponovljivosti zabilježenog, atraktivne situacije motiva, stabilne kompozicije. Svako zamućenje ili zakošenje mora imati razložnost. Utoliko je dramatičnije doživjeti ove radove jer su na svakom prisutne tri energije, tri rukopisa, tri trenutka. Sinergija koja se autorima dogodila može biti mistificirana ili doživljena kao slučajnost. Visoki postotak kvalitetnih rezultata, da se na jednom filmu od 36 snimaka nađe ovoliko likovnih i nadasve smislenih koincidencija, signira međusobno uvažavanje energija umjetnika. Kad bi se autori i dogovarali, a što nisu, teško da bi se mogle desiti ove sukladnosti. Određivanje radova, izrezivanje iz cijelog negativa / filma, odradili su svi autori i kustos bez protivljenja bilo kojeg od aktera. To znači da je uvažavanje i sukladna energija vladala tijekom realizacije cijelog projekta.
Predstavljeni prostori slika strukturirani su različitošću gledanja i bilježenja u vremenu koje se ne može definirati. Djelomična čitljivost i raspored znakova izgovara metamorfozu stvarnog. Imaginarij predmeta i situacija u maglovitim suodnosima unosi odlike simbolizma. Uznemirujuće podsjećanje na oblike nudi nam transcendenciju i osobno propitivanje. Rezultati problematiziraju drugu stranu pojavnosti. Skladnost rezultata pokazuje se kao hologram trenutka. Poput činjenice da notni zapis nije melodija i da tek u izvedbi postaje glazba, kvalitetu predstavljenim fotografijama daje izuzetno usklađen rezultat. Poput izvedbe instrumenata predano zarobljenih u melodijski niz. Tri autora dogovorenom ali nepreciziranom akcijom instinktivno, dodiruju horizonte nesvjesnog. Prožimajući slojeve osobnim poetikama a koje se ogledaju u motivima, umjetnici vlastitim egzistencijama sačinjavaju dramatičnu ponudu oniričkog propitivanja. Oni zbroj svojih samoća nude zbroju promatračeve samoće. Ovo uslojavanje stvarnosti doprinosi rušenju antropocentrizma čovjekove percepcije. Osobno se pokazuje, u nesvjesnoj kohabitaciji tri rukopisa, kao opće. Tu je kreativni napor troje autora postigao univerzalan status.
Eugen Borkovsky, XII. 2013.
Biografije autora i autorice:
Darko Brajković Njapo rođen je 1986. godine u Puli. Prve kontakte s likovnošću ostvaruje u kamenoklesarskoj radnji djeda Petra Jurića u Pazinu. Mladalački ciklusi: Zečevi mjesečari; Morski psi. Pohađao klesarsku radionicu Siparis, Janeza i Aleša Pirnata u Katoru, Umag. Sudjelovao u radu umaške galerije “Um-art” (voditelj A. Bumbak). 2002. godine učesnik je multimedijalnog projekta Suvremenost 2002. Kreativno se druži s umjetnicima Andrejem Zbašnikom i Davidom Belasom te udrugom CGI. Učestvovao na Likovnoj koloniji Grožnjan. Izlagao na mnogobrojnim selektiranim kolektivnim i samostalnim izložbama. Nagrađen je I. nagradom na „16. međunarodnoj izložbi minijatura” u Zaprešiću, 2013. godine. Živi i radi u u Istri.
Slađan Dragojević, fotograf i ultramaratonac rođen u Hrvatskoj. Živi u Bujama. Samostalno izlagao u Grožnjanu, Puli, Rovinju, Umagu, Trstu, Zagrebu, Sibeniku i Bujama. Učestvovao u mnogobrojnim selektiranim likovnim projektima. Studira fotografiju na Visokoj strukovnoj školi u Sežani (SLO). Voditelj je programa Gradske galerije Orsola Buje.
Adrese: Garibaldijeva 11, Buje 52460
Miranda Legović rođena 1961. u Čakovcu. Završila je fotografiju na Školi za primijenjene umjetnosti u Zagrebu 1981. godine. Kolektivne izložbe, projekti: Poreč, Brtonigla, Pula, Grožnjan, Novigrad Rijeka Zagreb, Izola, Kopar, Kranj, Bari, Mallorca, Ljubljana. Samostalne izložbe: Grožnjan, Pazin, Buzet, Poreč, Zagreb, Izola, Trst. Osobni projekt, međunarodna manifestacija » Foto ex tempore « u Novigradu. www.fotoextempore.com. Profesionalno se bavi fotografijom. Voditelj je galerije Zajednice Talijana Novigrad. Pokretač i tajnik Udruge fotografa Istre. Inicijator i voditelj je niza edukacijskih programa u domeni fotografije.
Adrese: Stancijeta 13 e, 52466 Novigrad