U seriji od 60 prezentiranih fotografija, autor snažno i upečatljivo iskazuje svoj stav i svoj društveni angažman o jednom konkretnom segmentu rumunjske stvarnosti. Riječ je propadanju, devastaciji, nestajanju i potpunom uništenju groblja Olosig, čiju je polaganu, ali okrutnu smrt preko 25 godina bilježio Stefan Toth svojm kamerom.
Preko granica umiranja
Umiranje grobova je naslov i sintagma jedne neobične fotografske priče o jednom groblju, koje je polako umiralo i umrlo i kojeg danas više nema. Riječ je o groblju Olosig, čijem je umiranju, nestajanju i smrti Stefan Toth svojm kamerom svjedočio preko 25 godina.
Tako je nastao opus od pozamašnog broja fotografija, od kojih je autor za ovu izložbu izabrao tek šezdeset. Ipak odabranim fotografijama autor snažno i upečatljivo iskazuje svoj društveni angažman, odnosno svoj stav o jednom konkretnom segmentu rumunjske zbilje. Njima šalje jasnu poruku javnosti i nadležnima o potrebi i nužnosti promjene svog odnosa prema toj i takovoj zbilji. Objavom ovih fotografija on svjedoči o buntu, protivljenju,rezignaciji, oskvrnjenju, zaboravu, indiferentnosti, nasilju i besramnosti.
Ova nam izložba govori o nutrini ljudskog bića, o preplavljujućem srazu između svijeta živućih i svijeta umrlih, o svetosti mjesta koje više ne može podnijeti nasrtaje urbanog življenja, o svetosti koja postaje uznemirujuća i beskorisna, svedena na običnost urbane parcele. Smrt nas sve više opterećuje, posebice one koji ne pripadaju nikome, čiji nadgrobni spomenici nisu ponos živućih. Nije li tako? Suvremena groblja postaju mjesta kompeticije, sajam taštine vođen razmetljivim samoljubljem i beskrajnim neukusom. Posljednje počivalište također je postalo relativan pojam, njegova konačnost danas poima samo nekoliko desetljeća.
Što nam u tom kontekstu govore fotografije s izložbe Umiranje groblja Stefana Totha? Pričaju nam pradavnu priču o indiferentnosti i okretanju od Boga, o pohlepi, mržnji, propadanju, fizičkoj i moralnoj praznini. Groblja su otvorena kao vrata pakla, poput bezdana naoko napuštenog Božjeg svijeta. Fotografovu osjećajnost najviše je pogodio drzak nedostatak poštivanja svega što pripada prošlosti, precima, korijenima i običajima. Hipokrizija i kukavičluk pretvaranja da se vidljivo ne primjećuje, pranje ruku nonšalancijom jednog Poncija Pilata, indiferentno svjedočenje umiranju starog svijeta koji je posjedovao koherentan sustav vrijednosti i uzoran umjetnički ukus. Poput pučke arhitekture, koja pruža jedinstveni šarm grada, groblja možemo sagledati kao postavu skulptura koje ne govore o načinu življenja društva, već o načinu njegova umiranja, o povlačenju s dostojanstvom, rekli bismo elegancijom, s pozornice života. Groblje Olosig bilo je jedno od onih mjesta na kojem ste u samoći mogli meditirati o prolaznosti i krhkosti života, o dubokoj nadi svih „koji nose tegoban i težak teret" pozvanih od Boga. Bilo je to mjesto na kojem je zov prirode dopuštao unutarnjem glasu meditacije da ga se čuje. Na mnogim sam mjestima vidjela groblja koja su ujedno i parkovi rijetke ljepote, melankolične elegancije, jedinstvena po svojoj jednostavnosti i otmjenosti kojima umjetničkim izričajem odašilje tjeskobnu poruku – Memento mori.
Groblje Olosig više ne postoji. Pogani i rovokopači dovršili su svoju misiju. Ono postoji još samo na nebesima, u našoj sve skučenijoj memoriji, u knjigama i na umjetničkim fotografijama Stefana Totha. Gledajući njegove uratke u ritmu godišnjih doba, kroz prizmu poezije svjetla, kroz vizualne tunele putem kojih naš pogled ponire u simbole smrti i uskrsnuća, uviđamo da umjetnost može preobraziti baš sve, da duhovno značenje može podariti čak i mjestima kojih smo se odrekli, privremeno, uz Božji blagoslov. Ove crno-bijele fotografije odrazi su nježne slikovitosti, osciliraju između delikatnog prelijevanja nijansi sumraka i grafike otežane mračnim crnilom.
Tišina grobova sada je još dublja, pokopana bukom i komešanjem grada, no poruke fotografija Stefana Totha su snažne i jasne. Kroz magiju metafore njegove fotografije restauriraju prvobitno značenje svetoga mjesta, podsjećaju nas na temeljnu trijadu postojanja: Život – Smrt – Uskrsnuće.
Dr. Ramona Novicov, likovna kritičarka
Ştefan Tóth je rođen 1951. godine u gradu Tăuteu u pokrajni Bihor u Rumunjskoj. Stekao je visoko fotografsko obrazovanje završivši najprije Školu tipografskih umjetnosti a zatim je diplomirao na Europskom institutu fotografske umjetnosti u Bukureštu. Osnivač je Foto kluba Nufărul u Oradei, čiji je predsjednik već 30 godina, od osnivanja do danas. Osnivač je i aktualni predsjednik Rumunjske federacije fotografskih umjetnosti, zatim Regionalne radionice fotografske umjetnosti «Nicolas Műller» (FIAP) u gradu Orosháza u Mađarskoj, bijenalnih susreta evropskih fotografa, pod nazivom Europski festival fotografije i Svjetskog biennala fotografije pod nazivom Premfoto.
Osnivač je i stalni predsjednik Umjetničke foto galerije u Oradei. Član je Udruženja fotografskih umjetnika Rumunjske i Svjetskog udruženja mađarskih fotografa u Budimpešti. Počasni je član više foto klubova u Rumunjskoj, u Brazilu, Mađarskoj, Pakistanu, Japanu, Moldaviji i Ukrajini. Počasni je član i Fotokluba Zagreb. Nositelj je počasnog naziva Umjetnika Međunarodne federacije fotografske umjetnosti -AFIAP.
Sudjelovao je na brojnim nacionalnim i međunarodnim izložbama fotografije. Priredio je više od 50 samostalnih izložbi u zemlji i svijetu. Pokretač je Zbirke fotografije Foto kluba «Nufărul» iz čijeg fundusa je formirana reprezentativna kolekcija fotografija pod nazivom Koraci ka svijetlosti, koja je do sada bila izložena u više od 100 galerija Europe, Azije, Novog Zelanda i Južne Amerike. Kolekcija je 2007. godine izložena i u Fotoklubu Zagreb. Na ovoj izložbi Ştefan Tóth se predstavlja sa 6o fotografija iz šireg opusa posebno koncipirane kolekcija pod nazivom – Umiranje groblja.
Kontakt:
Stefan Toth
Vinko Šebrek
vinko.sebrek@siol.net
Akademija-Art.net
