Tekstilna građa sjeverne Dalmacije iz fundusa Etnografskog muzeja Split
Prirodna i reljefna obilježja presijecaju prostor sjeverne Dalmacije na dvije funkcionalne regije, te više prirodnih i kulturno-povijesnih cjelina. Sjeverozapadna regija obuhvaća Ravne kotare i Bukovicu u zaleđu, odnosno usporedni otočni niz oko priobalnog regionalnog središta Zadra. Okosnicu druge, jugoistočne regije čini kanjon rijeke Krke koja izvire u Kninskom polju, a ušće joj je u Šibenskom kanalu. Svojim gornjim i srednjim tokom rijeka Krka obuhvaća kninsku, odnosno drnišku subregiju, a donjim šibensku s njegovim zaleđem, priobaljem i otocima. Izmjenjivanje otočnog, priobalnog i gorskog pojasa s ucrtanim planinskim lancima i plodonosnim rijekama kraških polja, raščlanjuje ovaj prostor u više prirodnih cjelina, primjereno vidljivih i u etnografskoj građi.
Zbirka odjevnih predmeta i tekstilne građe sjeverne Dalmacije pokazuje znatno složeniju strukturu od one što je imaju odjevni predmeti srednje i južne Dalmacije. Njihov otklon se ogleda ne toliko u vrstama predmeta i njihovoj odjevnoj kompoziciji, koliko u konstruktivnim elementima njihove građe, te u uistinu raznovrsnoj kombinatorici tehnika i motiva ukrasnih dijelova, kako onih predmeta u kopnenom zaleđu tako i onih u priobalnom području. Različitost osobina i stilske inačice osnovnih vrsta i tipova predmeta prerastaju u lokalne ili mikroregionalne osobine i pojave.
Upravo tekstilne rukotvorine s tamošnjih lokaliteta kvantitetom prednjače u fundusu Muzeja. Brojni predmeti među njima za Muzej su prikupljeni već u prvim godinama njegovog postojanja, dakle početkom drugog desetljeća XX. st. Potječu iz XIX. ili s prijelaza stoljeća, a najstariji pojedinačni komadi datirani su u XVIII. st. Značajni broj predmeta, osobito iz primorskoga dijela, pridružen je muzejskoj zbirci u periodu između dva svjetska rata, a otkup predmeta intenzivan je i u poratnim desetljećima.
Tekstilni predmeti s područja dalmatinskoga sjevera ističu se iznimnim bogatstvom polikromnih vezenih ukrasa i na platnenim i na vunenim dijelovima nošnje. Osim višebojnog veza na maramama i košuljama s gotovo čitavog područja, u unutrašnjosti se on posebice javlja u obliku tzv. građe. To su dekorativni fragmenti finog sukna ili čohe (čoje), gusto izrađene minucioznim bodom lančanca, tako karakterističnim za dinarsko područje. Građa je aplicirana pretežno na žensku odjeću od sukna, tkane pregače, torbe i pojaseve, kao i dijelove muške i ženske obuće od pletiva. Spajani komadi čohe tvore široke ukrasne mozaične pruge ili druge oblike.
U prvom razdoblju stvaranja muzejske zbirke, kada su prioriteti kolekcije bili predmeti narodne primijenjene umjetnosti, prikupljeni su i najljepši primorski primjerci bijeloga veza, odnosno čipke sa ženskih košulja i marama.
Gornji dijelovi ženske odjeće jadranskog tipa nabavljani su za muzejsku zbirku više i češće u razdoblju iza Drugoga svjetskoga, nego u prvom razdoblju djelatnosti Muzeja, jer gornje ruho (suknje i haljetci) u pravilu nije posebno ukrašeno. Stariji oblik muške nošnje pak gotovo da se nije ni sačuvao, jer se zarana – već početkom XX. st – preoblikovao u građansku inačicu odijevanja. Muzejski inventar ipak ima dovoljan broj muških predmeta, ako ništa drugo da potvrdi navedenu tvrdnju.
