Dva prazna i umorna lica, istodobno bezosjećajna i uznemirena, obavijena kolutovima dima u sumornoj gostionici, negdje na izmaku noći, pokušavaju zaustaviti vrijeme i produžiti sanjive, omamljujuće minute.
Slika je to francuskog impresionista Alberta Besnarda »Ovisnici o morfiju« u kojoj prikazuje neke od izgubljenih duša u Parizu 19. stoljeća i mračnu stranu toga »grada svjetla«.
Spomenuto djelo nalazi se, zajedno s još stotinjak radova, većinom europskih impresionista i simbolista, na velikoj jesenskoj izložbi »Tamna strana svjetla, intimna umjetnost od 1850. do 1900.« otvorenoj ovih dana u Nacionalnoj galeriji umjetnosti u Washingtonu.
Mračna strana impresionizma ono je što donosi ova izložba, otkrivajući drugo lice »umjetnosti svjetla«, daleko od pitoresknih krajolika i eksterijera, zelenih parkova i gradskih izletišta, istražujući opskurne slikarske atelijere u Parizu, Berlinu i Londonu, te utjecaj koji su te nemilosrdne metropole ostavile na »krhke« duše poput Edvarda Muncha, Jamesa McNeilla Whistlera, Odilona Redona, Maxa Klingera, Françoisa Nicolasa Chifflarta, Adolpha Appiana, Rodolphea Bresdina, Féliciena Ropsa, Edouarda Maneta, Henrija de Toulouse-Lautreca, Jamesa Ensora, Félixa Hilairea Buhota i mnogih drugih.
Romantičnu melankoliju, začinjenu bolnom prazninom ljudskog srca zasigurno je najbolje dočarao Munch na svojoj »Mjesečini« iz 1895. godine na kojoj prikazuje čovjeka naslonjenog na prozor, izgubljenog u vlastitim mislima, pokušavajući uhvatiti posljednji vrisak uspavana grada i pobjeći od samoga sebe.
Odu samoći »otpjevao« je i američki »dandi« James McNeill Whistler na svojoj slici »Nocturno«, a sav očaj i jad modernog čovjeka donosi njemačka ekspresionistica Käthe Kollwitz sa svojim uznemirujućim bakropisom »Kod crkvenog zida«.
No, izložba »Tamna strana svijetla« ne zaustavlja se samo na radovima posvećenim tužnim sudbinama velikih gradova – već ide i korak dalje, u još mračniju ulicu, gdje se breme ljudske egzistencije miješa s nadnaravnim kušnjama drugih svjetova, najčešće onih stravičnih.
Tako francuski simbolist Odilon Redon slika samog vraga »koji na svojim krilima nosi sedam smrtnih grijeha«, a Felix Hilaire Buhot u »Duhovima mrtvih gradova« prikazuje apokaliptičnu viziju suvremenih metropola čijim nebom lete utvare i sablasti.
Poput pjesama Charlesa Baudelairea i priča Edgara Allana Poea njihove slike pokazuju nam jednu drugačiju stvarnost 19. stoljeća, iza kulisa raskošnih zabava i klubova »can cana«, opernih dvorana u kojima je visoki stalež »tratio« vrijeme i dvorskih balova – tamo negdje iza ugla postojao je i drugačiji svijet koji bismo najradije zaboravili, ali nam djela tih slikarskih genija to nikada neće dopustiti!
Akademija-Art.net
