Nasuprot općim definicijama, prostor u ovom slučaju, kreativni je izazov. Izazov koji postaje predmetom dvojakog umjetničkog razgovora.
Zašto dvojakog?
Već na samom početku idejne realizacije i razrađivanja koncepta rada, odlučeno je da se napravi inverzija u pristupu. Problem stavljen pred umjetnika i autoricu ovog teksta, vezan je za rješavanje problema prostora: galerijski i negalerijski prostori kao mjesta za izlaganje umjetničkog rada; adekvatnost i neadekvatnost tih prostora; nedostatak takvih prostora; institucijske i stručne strategije u valorizaciji umjetničkog rada; svijest o egzistenciji slike i svim problemima kojima je zahvaćena, u okvirima suvremene umjetničke prakse. Problemu smo pristupili istovremeno, ali s različitim metodološkim pristupima. Konačan rezultat su dva, vizualno i materijalno različita rješenja zajedničkog problema, tretirana kao dva jednakovažeća umjetnička rada: "oprostoreni crtež" i tekst.
* Prostor je stvarnost u kojoj živimo i u kojoj se krećemo. Doživljavamo ga kroz tri dimenzije: širinu, dužinu i visinu, ali i kroz nizanje doživljenih trenutaka u određenom trajanju zbog čega možemo dodati i vrijeme kao četvrtu dimenziju prostora. U likovnim umjetnostima prostor se veže uz prostorno-plastičko oblikovanje: kiparstvo i arhitekturu. Ako pojam prostora vežemo uz plohu onda govorimo o iluziji, prividu prostora na plohi modelacijom ili perspektivama. Prostor koji se nalazi između nekih oblika nazivamo međuprostorom. Sam za sebe prostor ne možemo doživjeti; on je praznina između nekih oblika koji ga čine i oblikuju, zbog čega je uvijek vezan uz volumen, makar i volumen samog promatrača. Primjerice: ako neka skulptura oblikovanjem svojeg volumena posebno računa na prostor, prošupljena masa, da li uklanjanjem volumena (skulpture) prostor zadržava svoju vrijednost?
Na početku je bila potreba, dvojba, želja, pitanje…Što je prirodna okolina slike?
Gorgonaško i postgorgonaško iščitavanje odgovora na postavljeno pitanje bilo bi u otkrivanju imaterijalnog senzibiliteta slike, izvanestetskoj stvarnosti, praznini. Vaništin koncept slike je bio njeno nestajanje u bjelini, njen odlazak u Ništa! Negirajući slikarsku plohu, gorgonaši su negirali i sam slikarski prosede (odzvanja mi u mislima rečenica koju je napisala Branka Stipančić), samim time negirali su i pojam izlagačkog prostora, mjesta predviđenog za anti-slike.
Ista potreba je i u ovom slučaju – potreba da se izmijene materijalni okviri slike: njena površina, okvir, postupak kojim je nastajala.
Kako oprostoriti stvaralački čin? Kako uspostaviti istovremenu afirmaciju i negaciju konteksta zadanog prostorom?
Potreba je s vremenom postala frustracija. Frustracija koja traži uobličenje.
Tako se može čak relativizirati i samo postojanje prostora.U arhitekturi (graditeljstvu) prostor dijelimo na vanjski i unutrašnji, odnosno eksterijer i interijer. Unutrašnji i vanjski prostor možemo povezati otvorima kroz koje prostor "struji" – prozorima, stupovima, tijemovima i lođama. U urbanizmu (gradogradnji) prostor oblikujemo volumenima zgrada između kojih struje ulice, šire ili uže, s više ili manje prostora, i trgovi. (preuzeto sa: http:// likovna-kultura.ufzg.hr/prostor.htm)
** Frustracija (lat. frustratio = zavaravanje, osujećivanje) stanje je osjećajne napetosti, neugode, nemira i nezadovoljstva, izazvano zaprekama ili poteškoćama u ostvarenju nekog cilja ili zadovoljenju neke potrebe.
Umjetnik*** lišava posjetitelja i promatrača gledanja "lijepih slika" – nasuprot tome je nepredviđenost, intuicija, misaoni zamah. Nije to ona Sederova bojazan od avangarde koja vodi u entropiju. To je više preispitivanje istog. Nije to tautologija koja se boji stvarnosti, već iskreni sukob s njom. Na momente zvuči kao apsurd ili asketski minimalizam…
Za umjetnost kao da je nastupilo postvrijeme. Vrijeme nakon što se konstatiralo da je slučaj vrlo važan, a ideja je važnija od forme; vrijeme nakon utvrđivanja potrebe da umjetnost želi pobuditi pažnju i da stav ima puno pravo postati likovnom formom. Slobodno uočavanje bilo bi spoznaja dvojakog definiranja umjetničkog djelovanja : onog koje se rasplinjuje (prema riječima Zvonka Makovića) i postaje bezpredmetno, i ono koje se predmeta, u proširenom smislu riječi, još uvijek drži. Je li uistinu tako s umjetnošću? Zasigurno, umjetnost i dalje želi izazvati reakciju, želi se stvoriti jednako aktivnog umjetnika, kao i jednako aktivnog promatrača.
Postoji li još uvijek udruženost ruke i duha o kojoj priča Nives K.K.? Više bih se priklonila onom njenom: ruka – jaz; ruka – želja u prekoračenju…Samo da jaz ne postane prevelik.
Umjetniku, ovdje, ruka je putanja. Ruka je odraz njegovih unutrašnjih pokretačkih silnica. Dodir s papirom, koji je ujedno i sama zidna ploha kao segment prostora, je poput susreta sa samim sobom. Poput Jevšovarovog "potvrđivanja površine", umjetnik potvrđuje zidnu plohu, potvrđuje dio prostora, u želji da oprostori crtež. Linija/linije koje povlači, u sebi sadrže paralelizam s naporom da se postigne likovni naboj.
Pored linija, koje suzdržavaju energiju, umjetnik koristi mrlju, koja energiju oslobađa. Mrlja vizualno prekida, linijom uspostavljen, kontinuirani ritam crteža – prostora.
*** U daljnjem tekstu ću pod umjetnik misliti Dean Zlovolić
Osim površine kojom se kreću, linije i mrlje, ekspresivna su potvrda i svjesnosti i straha umjetnika pred toliko puta ponavljanom izjavom o smrti slikarstva. Izjednačavanjem dijagonalne linije sa smrću, umjetnik uspostavlja vezu i sa kolorističkom, odnosno nekolorističkom gamom svog rada. Ako crno nazovemo potrebom, a bijelo "velikim ništa", onda dijagonalni trag linije koji opisuje prostor, te oprostoruje crtež, postaje umjetnikov dijalog s umjetnošću, ali i način na koji rješava problem statusa vlastitog rada postavljen na početku.
Stvarajući oprostorenje crteža u etapama, umjetnik uključuje i vrijeme i vlastitu egzistenciju kao konstitutivne elemente svog rada.
Konačan rezultat je da se promatrač, koji je u isto vrijeme i posjetitelj, nalazi unutar rada. Pozicije dominacije i subordinacije gledane kroz odnos umjetnički rad – prostor su na taj način izjednačene.
Za kraj, koji to ne želi biti, jer svaki kraj je ipak konačan, želim reći…Računam s predrasudama onog tko ovaj tekst čita.
Dopustite još samo ovo:
Teret povijesti umjetničkog djelovanja – činjenično stanje:
Yves Klein (umjetnik) je rekao o cilju umjetničkog poduhvata:
"stvoriti, uspostaviti, te predstaviti javnosti opipljivo slikovno stanje u granicama galerijskog prostora. Drugim riječima, stvaranje ambijenta koji ima pravu klimu slike, odnosno, nevidljivost. Ovo nevidljivo, slikom oblikovano stanje, unutar galerijskog prostora, treba biti sveprisutno, obdareno autonomnim životom, kako bi doslovno predstavljalo najbolju ukupnu definiciju slike: isijavanje."
David Maljković (umjetnik) je rekao o svom radu:
"proteklih godina nižući slike jednu za drugom postao sam svjestan da slikam ono što mi one uvjetuju. Kako bih prekinuo tu uvjetovanost počeo sam slike dovoditi u nove situacije, stvarajući im nova stanja. Prostor slike počeo je prisvajati vanjske elemente. U daljnjem radu nemam potrebu za definiranom granicom između prostora slike i vanjskih elemenata, već želim stvoriti njihovu interakciju u cilju razbijanja ustaljenih prioriteta i uspostavljanja nove cjeline."
Josip Vaništa (umjetnik) je zapisao:
"Izbjegavati i mali stepen iluzionizma. / Negacija slikarskog prilaženja. / Škola nije potrebna. Crtanje, crtačko iskustvo također. / Sredstva tradicionalnog slikarstva su nedovoljna…"
Branka Stipančić (povjesničarka umjetnosti) je napisala:
"U vrijeme „gorgonske aktivnosti" Vaništa je napravio nekoliko, kako je to tada zvao, „nemogućih projekata": „Kuću Gorgone" (1960.), skicu barake s valovitim podom koja bi se postavila izvan Zagreba kao mjesto okupljanja gorgonaša. Zatim „Projekt kugle" (1961.) koja bi u potpunosti ispunila unutrašnjost galerije te „Projekt" (1964.) za slike velikog formata od nehrđajućeg čelika koje ne bi bile postavljene na zidove, već bi stajale u prostoru. Sva tri prostorna projekta danas bi bilo moguće realizirati. „Snimka unutrašnjosti" iz 1962. bio je, kao i prethodna dva, projekt za izložbu u Studiju G (Studiju Gorgona), maloj galeriji/dućanu za izradu okvira u kojem su gorgonaši između 1961. i 1963. organizirali izložbe umjetnika međunarodne neo-avangarde. Kroz izlog se trebao fotografirati prostor, a fotografija u prirodnoj veličini postavila bi se u izlog tako da bi
se gledano izvana u određenom kutu stvarna arhitektura poklopila s fotografskim snimkom."
Hans Belting (povjesničar umjetnosti) je rekao o slikarstvu:
"No, što je slikarstvo? Slikanje? Dekoracija? Prikazivanje? Stvaralački izraz? Naslikana ideja? Naslikani svijet? Naslikano slikarstvo? Katkad jedno, katkad i ono drugo. Ući u trag laži u tome labirintu samo znači brzo pronalaziti izlaz, a nakon toga ponovno smo vani. Kad govorimo o lažima, ondje gdje laži očito postoje, sve se svodi na čin istine (ili barem na čin opažanja). Mi opažamo da sudjelujemo u neizvjesnoj igri opažanja. Slikarstvo nam olakšava istine odijevajući ih u »prozirne« laži. Ono se koristi lažima kojima se može reći istina. A kada otkrije svoje laži, one postaju istine slikarstva."
