PROSTORI KRIZE
fotografski, kolektivni, selektirani, tematski, likovni projekt
Učestvuju članovi Udruge fotografa Istre
Mala galerija, Cankarjev dom, Ljubljana, Slovenija,
u srijedu, 27. III. 2013. godine u 20.00 sati.
Izložbu će predstaviti Eugen Borkovsky, autor projekta
Autori radova: Igor Blagonić, Vedran Burul, Saša Dejanović, Karlo Došen, Slađan Dragojević, Bogomir Duzbaba, Voljen Grbac, Alen Hlaj, Slavica Isovska, Ivan Kuharić, Miranda Legović, Kristijan Macinić, Vera Muzić, Damir Prodan, Katja Restović, Aleksandra Rotar, Dalibor Talajić.
Autor / kustos / projekta: Eugen Borkovsky
Realizacija:
Miranda Legović (Udruga fotografa Istre)
Nina Pirnat Spahić (Cankarjev dom Ljubljana)
Eugen Borkovsky (Gradska galerija Fonticus Grožnjan)
Info:
http://www.cd-cc.si/default.cfm?Jezik=Sl&Kat=0205&Predstava=3370
opći predgovor
PROSTORI KRIZE
Ravnodušnost je paraliza duše, prijevremena smrt. (A. P. Čehov)
Ova izložba predstavlja likovna ostvarenja članova Udruge fotografa Istre. Članovi su bili pozvani da iz svog opusa izaberu gotov ili da naprave novi rad. Tema za promišljanje glasila je: „Karakteristike stanja: tijek / mijena”, a kustos ju obrazlaže u inicijalnim materijalima. U rezultatu koji je pred nama, radovi obrađuju zadano u više slojeva interpretacije koji se ponekad prepliću. Za predstavljanje je izabrano sedamnaest autora. Njihovi radovi oštro pomiču temu ka osvješćivanju povijesnog trenutka koji se ogleda u stanju krize i sumnje. Spoznato je da, ako nema sumnje, stvari miruju onakve kakvima smo naučili da jesu. Tek sumnja inicira misao koja pokreće propitivanje i otkrivanje novih odnosa, ideja, situacija. Dojam kojeg ostavlja projekt na rubu je sumornosti, ocrtavanja neprohodnosti recentnog povijesnog vremena.
Zapadna civilizacija je u krizi ovisnosti. S jedne strane kapital kroz bankarske sustave, religijske udruge i političke elite pokušava i dalje stvarati zavisnost. U nešto drugačiju ovisnost stavlja nas tehnologija koja virtualno nudi kao realno. Neki autori problematiziraju ideju mentalnih slika. To su one slike koje ne možemo vidjeti u realnosti ali postoje u našim mislima. Fotografija / ekran, plošna slika, sredstvo je komunikacije. Očitost i sugestivnost ovom mediju daje moć, ciljani utjecaj uz mogućnost manipulacije. Postavlja se pitanje materijalnosti viđenog. Srednjevjekovna je freska nudila na vjerovanje sliku sveca sa pripadajućim atribucijama. Novovjeki mega plakati ili spotovi na TV ekranu također nameću vjerovanje. Agresivno ponavljana ponuda zadržava se u memoriji. Promatrač od količine informacija ima osjećaj da učestvuje u svemu ali gubi kontakt sa realnošću. Naš glas se vidi na ekranu društvene mreže. Direktna komunikacija zamjenjuje se efemernošću ekrana. Ova akcidentalna java iskrivljuje realitet. Paul Virilio raspravlja o tome i obrazlaže da virtualne, informatičke ali i televizijske slike kao „mentalni predmeti” već postoje i kao takve imaju utjecaj na našu svijest. Više ne znamo da li smo bili ili samo vidjeli sliku.
Naše doba obilježeno je pojavom velikih planetarnih nelogičnosti i problema. Širenje prikrivenih interesnih i vjersko etničkih sukoba, izaziva reakciju. Sve je više zabrana, tzv. demokratskih odricanja u korist povlaštene grupe. Globalizacija se ogleda kao grubi interes uz političke proklamacije. Ne možemo preskočiti događanja kojima smo okruženi: neposluh vladajućoj (financijskoj) eliti na ulicama New Yorka, Atene, Madrida, Londona, Brisela, Berlina ili Maribora i Ljubljane. Podivljali kapital, državnici u funkciji menađera i vjerske institucije, doprinose urušavanju sistema. Svjedoci smo podmukle borbe za prevlast nad naftnim resursima, pokušaja novog rasporeda interesa u novom obliku kolonijalizma. Kapital je sada posegnuo za životima onih koji su ga poštovali, stanovnika zapadnih demokracija. Od pohlepe previđa da time uništava vlastito postojanje.
Pored sociopolitičkih događanja danas drugačije primjećujemo prirodne pojave. Postajemo svjesni viđenih ili doživljajnih fluktuacija. Znamo da je sunce uvijek sunce, da su zvijezde uvijek tamo negdje i da se mijene ponavljaju u ciklusima. No, osvješćujemo činjenicu da se mijena događa i stvarima koje iz naše male, ljudske perspektive ne uočavamo. Postajemo svjesni kako se najmanjom promjenom nešto novo događa u cijelom univerzumu. Princip determiniranosti, kvantna teorija, teorija relativnosti, fraktali otvaraju nov način doživljaja: ne može se precizno odrediti položaj i vrijeme već se može samo naznačiti tendencije događanja. U suprotnosti s newtonovskim, mehaničkim pogledom na svijet, svaki djelić nas i svijeta oko nas pokazuje se kao interaktivna, organska, univerzumska pojava. Ovime, tijek i mijena brišu pojam božanskog izvan nas. Stari Bog je umro. Uronjeni u univerzum, mi smo dio tijeka, pokretači i ujedno sudionici mijene.
Alter postmodernizam pokušava oblikovati nove načine smisla. Iako nedefiniran, termin pokriva vrijeme i situaciju u kojoj živimo. Umjesto isključivo estetskog poštuje instinktivno. Naglasak je na igri, a ne na pravilu. Tu možemo locirati ovu privremenu kolekciju fotografija. Radovi projekta izgovaraju različit dijapazon poetika pa se može govoriti o malim samostalnim likovnim prezentacijama. Ponovno navodim da tehnologija ne označava status djela što u ovom slučaju znači da fotografski medij pruža isto toliko kreativnosti kao i bilo koja druga likovna tehnika. Na autoru je da iskoristi kreativne potencijale tehnologije. Uvjeren sam da izložba koju predstavljam dokazuje da tehnologija u kreativnom naponu osobne energije, može imati epitet umjetničkog čina. Fotografija je uvijek dokument ali uz to može biti i umjetničko djelo.
Eugen Borkovsky
Komentari o pojedinim radovima
Igor Blagonić u ovom projektu predstavlja dvije problematike. Diptih, na hladan ali likovno odličan način, prezentira bodljikavu žicu. Odmah pomislimo na situacije iz prošlosti ali i na zabranama obilježeno suvremeno povijesno vrijeme. Iako zabrane tek naziremo jer su prikrivene različitim izgovorima, sve više nas opterećuju. Tzv. teorija zavjere ipak se gmižeći ostvaruje. Pod krinkom naše sigurnosti, pokušava se kontrolirati svaki naš postupak. U najnovijem naletu ograničenja, pokušavaju se nametnuti zabrane virtualnih prostora. Pored toga političari prihvaćaju zahtjeve lobija pa određuju sumnjive zabrane od kojih je zaista nevjerojatna prohibicija slobodne uporabe ljekovitog bilja.
U drugom nizu autor problematizira odbljeske vodenog tijeka. Kao da nam želi poručiti ideju o skrivenim vrijednostima u malim, neznatnim stvarima kojima smo okruženi. Samo, moramo iz uočiti.
Poetika Vedrana Burula očituje se uočavanjem običnih stvari koje, bilježenjem postaju značajne i upozoravajuće. Autor primjećuje funkcionalni ali odbačeni i devastirani objekt. On se usredotočuje na njegove tehničke značajke ali u kadar uzima i motiv prirode. Uz istrošene okvire i napukline prozora, tu je zelenilo biljaka i zalazak sunca. Ova manipulacija izaziva uznemirujući doživljaj. U istom kadru imamo liriku uklopljenu u rezultat agresije. Ova kombinacija naš grubo vraća u realnost povijesnog trenutka. Svjedoci smo plasmana lažnih vrednota uzdignutih na pijedestal vrijednosti uz zanemarivanje običnosti. Ovu našu zapadnu, euro – američku civilizaciju označava naučena ambicioznost. Ona nije prirodno stanje jer, nakon zadovoljenja osnovnih potreba mi potražujemo više: to su novi predmeti iz reklama, nove igre, novi ljudi. Zaboravili smo promatrati svijet oko sebe kao tijek raznolikosti. Usredotočeni smo na uspjeh na poslu, posjedovanje predmeta i ljudi. Ovdje ne propagiram pasivnost već umjerenost. Nju donosi osobni unutrašnji mir koji ne vjeruje reklamama, parazitskim vijestima u medijima niti ljudima na političkim funkcijama.
Saša Dejanović ilustrira mijenu i tijek na doslovan način. On fotografski bilježi kadar cestovne, prometne situacije. Dojam je osnažen neizoštrenošću. Potreseni kadar ilustrira tijek koji se upravo događa. Autor fotografije promatraču prenosi istodobno ilustraciju putovanja ali i njegove osobne osjećaje. Nelagoda ili napor putovanja zabilježeni su na ovom radu.
Karlo Došen na bizaran način predstavlja sretni trenutak iz svog života. Maska, okvir koju dodaje, razmazuje po rubovima i po centralnom dijelu fotografije, u dvije je funkcije. Ona miče neželjene detalje i naglašava razdraganost autora. Flekaste formacije mogu nastati i kemijskim reakcijama vremenitosti fotografije. Ova ilustracija tijeka i mijene problematizira sam medij fotografije. Scena je iluzija na ravnoj podlozi a referira se na događaj koji je zagubljen negdje u sjećanju. Gabariti fotografije postaju gabariti memorije. Autor rad naziva Paradiso čime usmjeruje dojam. Iako je u pitanju fotografski uradak, rad doživljavamo kao konceptualno problematiziranje teme. Sam objekt, plošna površina jest materijal za iskaz. Vrijeme se ne libi djelovati kemijskim reakcijama, atmosferskim utjecajima. Pred nama je svakako drugačiji pristup fotografiji i kreativnom činu autora Karla Došena.
Slađan Dragojević podastire dvije izuzetne fotografije povezane idejom. Diptih nas motivima odvode na mjesta „vječnog počinka”, na groblja. Od ponuđenog kiča, kojima ta mjesta obiluju, umjetnik odustaje gomilajući ga do mjere da postaje nečitak. Autor predstavlja svojevrsnu gužvu rješavanja mrtvih tijela. Načine i gabarite mjesta za zadnji počinak oblikuju živi. Mrtvi sa ovim bizarnim konglomeratima obilježja i lokacija nemaju nikakve veze. Instinktivno se pitamo: da li mi, još živi želimo ovakav počinak? Slađan Dragojević na rubu sarkazma postavlja isto pitanje.
On zapravo problematizira rituale, upražnjavanje kulta mrtvih. Kad nam netko umre, želimo se riješiti trupla. U malim sredinama to nije teško jer lokalna groblja uvijek su na raspolaganju. No, veće urbane cjeline s time imaju ozbiljne probleme. Zarada od poslova sa leševima je velika neposredno nakon smrti. Ošamućeni ožalošćeni pristaju na svašta u trenucima izbora kovčega, oblika pogreba, vijenaca i drugih izmišljotina. Umjesto tuge rađa se briga i, naravno, financijski izdaci. Egoizam ne dozvoljava da se pokojnik pokopa skromno već su izmišljene statusne kategorije koje, naravno, koštaju.
Bogomir Duzbaba uzima grafit, ulični natpis kao motiv za promišljanje. Ali, ne dokumentira cijeli napis već kadrira one detalje koji su mu dovoljni za kontekstualizaciju. Riječi koje čitamo smatra dovoljnim za spoznaju ideje rada. Nudi proširivanje značenje do nivoa kojeg nam maštovitost dozvoljava. Tako ovi radove svakom pojedinom promatraču mogu značiti drugačiji smisao. Ipak, očito je da motivi problematiziraju vrijeme u kojem živimo. Tu je pitanje da li su nam demokratski izabrani političari u službi ili je naše izborno pravo forma zadovoljenja učesnika vremena. Sumnja se stalno dokazuje: uviđamo da su političari u službi grubog neoliberalnog kapitalističkog sistema i vjerskih udruga.
Ove natpise u ovom trenutku, naravno na drugim jezicima, možemo vidjeti diljem zapadnog ali i ne samo zapadnog već cijelog kapitalističkog svijeta. „Wooll street” protesti su nestali sa naslovnica ignorirani od strane medija čiji vlasnici su oni protiv kojih su protesti usmjereni. Policijom barataju političari koji su ovisni o kapitalu opet istog vlasnika. Vidimo da je prosvjedovanje nestalo iz žiže interesa a da nove teme nude izmišljenu aferu neke pop zvijezde ili pojedinačne slučajeve krvoprolića. Sustav vrijednosti je poremećen. Nakaradno i smiješno je da vatikanski službenik kojeg nazivamo Papa, u skupocjenom prometalu i u skupim anakronim krpicama progovara kako je Marks promašio ideju. Ratzinger kao da ne razumije da Marks nije pisao evanđelja već obrađivao realnost proletarijata.
Voljen Grbac predstavlja dva različita rada. Jedna fotografija prikazuje pop / rock ikonu, buntovnika iz druge polovice prošlog stoljeća koji se „druži” sa dvije zrelije gospođe u narodnim nošnjama koje se drže za ruke. Ovaj nadrealistički rad problematizira razlike ali i pomake u kulturama. Prepoznajemo oznake suvremenost: rock kao promjena paradigmi u umjetnosti zvuka i žene koje se drže za ruke mogu označavati pomak u doživljaju erotike. Dok je iluzija pop pjevača napadno nadvisila dvije žene u narodnim nošnjama, odmah nam na um padaju misli o naprednom i zaostalom. No, ove termine možemo zamijeniti pojmovima marketing i tradicija. Iako ni jedan od njih ne mora biti u osnovi loš, povijesni trenutak traži odgovornost otklanjanja nasrtljivog potrošačkog marketinga i poštovanje ekološki prihvatljivih a prirodi bliskijih navika.
Drugi rad izgovara čuđenje situacijom na koju autor nailazi. Iz velikog zdanja zatvorenog metalnim roletama izlazi mladić sa biciklom. Neko utopističko ozračje, nelagoda prožima promatrača. Iako je u pitanju dosjetka, otuđenost atmosfere i osamljenost aktera navodi nas na razmišljanje. Da li je u zdanju još ljudi? Da li postoji sigurnost unutar zdanja ili izvan njega? Potrošačka ambicija zasigurno je gradila velebno zdanje. Ono nije više u funkciji. Napušteno je. Nameće se misao o armagedonu, kraju civilizacije kakvu poznajemo. Svjedočimo opustjelim dijelovima gradova gdje nalazimo još samo beskućnike. Podivljali kapitalizam koji se urušava i dalje forsira neprimjerene vrijednosti, pa će uskoro cijela zapadna civilizacija biti naseljena beskućnicima. Voljen Grbac nas upozorava izuzimajući kolor, koristeći crno – bijelu tehniku.
Alen Hlaj predstavljen je jednim radom. Fotografija je izrezom dovedena na rub apstrakcije. Autor fotografira speleološki artefakt ali u kadar pripušta samo dio uočenog. Ideju meke tjelesne puti, koju imamo pri prvom pogledu na rad, uskoro zamjenjuje spoznaja da je pred nama čvrsta tvar. Autor bilježi efekt kombinacije tople boje i metalnog odsjaja nakupina te prodiranje svjetla u slojeve materijala. Tako realizira rad koji djeluje organski a radi se o anorganskoj, pećinskoj prirodnoj formaciji.
Slavica Isovska nudi fotografski triptih. Djelo je nazvala Networked a radi se o režiranim fotografijama. U postupku autorica portretira sebe u specifičnim stanjima. Dobivene auto portrete kasnije kolažira, uklapa u novi kadar snimajući drugu seriju fotografija kojima su one prve sastavni elementi. Tako imamo iluziju igre ogledalom. Autoričin portret, u neobičnim okolnostima postavljen pored dijelova njenog tijela, možemo doživjeti poput ekrana. Nalazimo ga ovješenog na zid, oslonjenog na tekstilnu podlogu ili pod nogama autorice.
Ova inverzija nosi ideju introspekcije, propitivanje osobnih situacija. Svi nadrealistički zrcalni portreti predstavljaju osobu ovijenu mrežom. U prvi mah nam se čini da se radi o modnom detalju no, izraz lica govori drugačije. Pored oniričkih propitivanja nameću se i pitanja pozicioniranosti autorice u svijetu koji ju okružuje. Ona izražava nelagodu, nesigurnost, reakciju na raznorodne informacije kojima je izložena. Oduzimanje kolora i bogatstvo sivih gradacija, izgrebenost površine rada nudi promatraču dodatnu dramatiku scena. Slavica Isovska podastire zanimljiv konceptualni rad.
Mijena i tijek očituju se protjecanjem života. Naša zapadna površnost dodatno smanjuje njegovu vrijednost jer ne inicira introspekciju, zaustavljanje u trenutku i osvrtanje oko sebe. Kapital, vjera i političari tjeraju nas na štednju umjesto na promišljanje svrhe ambicija. Tjerani taštinom osvrćemo se na prolaznika samo kad nam je to korisno. Emocije su zapostavljene i skrivamo ih kao da je u pitanju nešto negativno. Pokazuješ li osjećaje smatra te se nesigurnim. Dojmovi i emocije povjeravaju se samo vrlo bliskim osobama ili dnevniku. Na tragu ovih promišljanja izuzetan rad predstavlja Ivan Kuharić. U oblikovanju homagea on poseže za polaroid fotografijama a cijeli rad naziva „Iz adresara tete Gabi”. Umjetnik nam povjerava izvatke bilješki pokojne osobe koja mu je bila značajna. On kaže: Teta Gabi je bila moja dadilja… Ovo je iz njezina adresara. S vremenom je brojeve telefona mijenjala godinama smrti, ulične brojeve brojevima polja groba.” Osnovnim dokumentarnim kadrovima, autor pridodaje fotografije njemu važnih osoba. Sve znakovite zapise bilježi tehnikom koja ima ograničeno vrijeme trajanja artefakta. Tako će u vremenu fotografije izblijedjeti i nestati će trag postojanja. Efemernost materijala i sadržaja sukladna je ideji umjetnika. Na oštrici traga postojanja autor podastire odličan rad u formi niza, serije, kolekcije zapisa svjetlom. Medij fotografije služi kao tehnika za prijenos ideje. Promatraču preostaje da u memoriji pohrani vizualne informacije a još važnije od toga jest da je upozoren na nesklad osobnih osjećaja i načina života. Suvremena znanost za taj nesklad nudi tablete za smirenje.
Umreženje, ilustracija za teoriju organiziranog kaosa, fraktalni zapis, sve je ujedinjeno u radu Mirande Legović. U kadru je metalna mreža preoblikovana u trodimenzionalnu fraktalnu formu. Autorica objektiv približava razigranom sistemu čipkaste konstrukcije i bilježi stanje iz nekoliko uglova. Iako je globalni motiv umjetnički predmet (autor E. B.), autorica temeljem zapaženog oblikuje sasvim autohtoni artefakt. Cjelokupni oblik nije joj bitan. Bitno je ući u detalj, u preplitanje i međuodnose „net” konstrukcije. Poštovati senzibilitet membrane. Miranda legović to u potpunosti uspijeva.
Rezultat je odlična bilješka stanja tijeka. Razložnost medija fotografije koji bilježi trenutke navodi autoricu na plasman serije, niza stanja. Apstraktne formacije nemaju izraženi kolor ali imaju sjene i zamagljenja a sve u režiji putanja tijeka linija i spojeva. Shvatimo li, temeljem ove artističke ilustracije, prostor kao zakrivljen, razumjeti ćemo univerzum mnogo jasnije od mehanicističkog pristupa. Razumjeti ćemo da je interaktivnost, međusobna uvjetovanost svih stvari zapravo jedina spoznaja koja nas može izvući iz civilizacije koja se, ambicijom i vjerovanjem u pogled koji seže do prvog predmeta, dovela do ruba postojanja.
Dramatičan doživljaj prostora odlično je predstavljen na radu Kristijana Macinića. On ulazi u napušten i uzaludno izgrađen javni prostor. Područje koje obilježavaju stupovi je veliko, prostrano ali nedovršeno i djelomično izjedeno zubom vremena. Autor bilježi situaciju ali i pamti dojam kojeg kasnije, u studiju, implementira računalom. Zapravo podcrtava svoju osobnu impresiju, fascinaciju prostorom. Rad pruža neuobičajeni doživljaj tijeka u interijeru. Procesi rasprostiranja pljesni i propadanja betonskog zdanja razigrani su i ne daju oslonac za pogled. Njima se pridružuje izvedeni, zamućeni trakasti raster koju prati središnju perspektivu. Oko tek tu, u središtu plohe nalazi mir, uporište za ponovno razgledavanje rada. Imamo dojam gibanja iako elementi stoje mirno. Kristijan Macinić to postiže usmjerenim zamagljivanjem dijelova fotografije. Autoru je uspjelo navesti promatrača na snažni doživljaj iluzije kretanja, titranja prostora.
Dosjetljivu ilustraciju tijeka, razigranog prirodnog rasta podastire Vera Mužić koja motiv nalazi u kuhinji, u asortimanu namirnica. Autorica uočava zanimljive tokove prirodnog rasta koje bilježi i kvadratnim izrezom kadra postiže zanimljiv rad. Oštri rez kroz tkivo biljke rezultira dvjema polutkama protkanim razvedenim linijskim rasterom. Na fotografijama vidimo kontrastne putanje fraktalno oblikovanih dijelova glavice kupusa. Kolor je upadljivo ustrojen rubovima trakastih konfiguracija rasta. Tako su, ove lirske apstrakcije zanimljiv odgovor na zadanu temu projekta. Na kadrovima skladnih i funkcionalnih oblika unutar genetski zadane konfiguracije, pojavljuju se razlike oblika, putanji, boja, gustoći nakupina. Promatraču se nameće vizualna asocijacija na prerez mozga ili naborani dio zemljine kore nakon kataklizmičkih poremećaja. Mikro i makro kozmos izgledaju slično. To nam svjedoče dva rada koji podupiru jedan drugog.
Povijest ostavlja tragove. Njima izčitavamo mijenu i spoznajemo tijek. Damir Prodan problematizira simbole, u ovom slučaju koncentrirane na razdoblje, horoskopski znak bika. Autor primjećuje ovaj motiv izveden reljefno u kamenu. Fotografskom kamerom zumira povijesni artefakt iz dvije pozicije. Radovi pojašnjavaju i nadopunjuju jedan drugoga. Zanimljivost je da fotograf bilježi i trag olovke koji prati reljefni oblik rezbarije. To nam pomaže diferencirati detalje ali nam govori i da je netko reljef primijetio, izučavao, naglašavao i ocrtavao mu oblike.
Autor ne predstavlja cijeli motiv već samo dijelove, naznake oblika. Referirajući se na stare originalne kultove autor dovodi u sumnju institucionaliziranu religiju današnjice. Na kadrovima nalazimo izreske glave bika kojeg se kao zemaljski znak poštovalo više od tri tisuće godina prije nove ere. Poznat je kao znak plodnosti, kao Minotaur, čuvar labirinta ali i kao vedsko božanstvo Indra. Kao znak stvaralačke snage on označuje ideju mijene. Poput prirodnih pojava, ekvinocija ili solsticija, službena zapadna crkva ih uzima iz povijesti i pridodaje im naivne, dogmatske atribucije. Tako proljetni ekvinocij zamjenjuje Uskrsom a zimski solsticij izjednačava sa Božićem. Ne čudi da ljudski rod prije naučnih spoznaja vjeruje u ciljano autorstvo prirodnih pojava. Mnogo više iznenađuje da se i danas slijepo vjeruje u neke nadzemaljske, mistificirane legende. Da se zbog njih čak i ubija, doslovno ili psihičkim pritiscima, svejedno.
Mnoge asocijacije budi dojmljiv fotografski rad Katje Restović. Sastoji se od dvije površine različitih širina. Dio diptiha je fotografija neba ispunjenog pticama raširenih krila. Drugi dio je podijeljen horizontom. Donje područje je tamno, predstavlja tlo a gornja polovica je nebo koje je svjetlije. Na cijeloj sekvenci ponavlja se motiv ptica u letu. One označavaju kretanje a pokret je dimenzija prostora. Ptice u mnogim tradicijama predstavljaju duhovna stanja. Glasnici su dobrih vijesti. Zauzimaju prostor između neba i zemlje, razmeđe plodovima bogatog područja zemaljske kugle i nebeskog prostranstva. No, pticama na radu Katje Restović oduzeta je plodna zemlja. Prepušteno im je smetlište, spržena, neplodna zemlja. Civilizacija nema vremena baviti se time. Važno je tko je pobijedio u nogometu, koja je starleta postavila nove silikone, što se novog dogodilo u beskonačnoj TV sapunici. Ili, u novije doba, koji je političar u ranoj mladosti gledao golišave slike ili koji državnik nije više podoban velikim silama. Važno je kojim indeksom, od strane kapitala formirana kuća za ocjenjivanje burzovnih igrica, ocjenjuje državu ne bi li joj uskočila u pomoć MMFova financijska mašinerija. Iako već svjesni tih manipulacija, još uvijek konformistički poštujemo nepotrebna kupovanja novih stvari. Pratimo program televizije koji je reducirano i tendenciozno usmjeren iniciranju nesigurnosti a prepunjen histeričnim reklamama. Uz crvene tepihe nema mjesta za ptice ili deponij.
Ovaj promišljeni rad ostavlja snažan dojam. Dramatika je naglašena oduzimanjem kolora i zamućenošću motiva. Mi razaznajemo i prepoznajemo elemente a ostavljeno nam je graditi doživljaj koji svakako nije vedar. Apokaliptična scena više nije negdje tamo već je sasvim blizu nas.
Rad kojim se predstavlja Aleksandra Rotar progovara o prostoru mijene. Doživljaj možemo podijeliti na dva segmenta. Jednim pristupom to je atelijer, prostor u kojem se događaju materijalne i intelektualne mijene. Ovdje naziremo: alate, namještaj čak i kućnog ljubimca. Uočljiv je dio kreativne atmosfere. Radovi predstavljaju zbilju ali donesenu poput pikturalnog eksperimenta. Kao što je Roy Lichtenstein polovicom prošlog stoljeća povećavao detalj do gubitka plohe uzimajući točku boje kao element slike tako Aleksandra Rotar eliminira sive površine i dobiva crno bijeli raster linija i točaka. Tako je uz dojmljivost ovaj diptih zanimljivo ispitivanje medija.
Umjetnica interpretira osobni prostor. Ona problematizira ideju mentalnih slika. To su one slike koje ne možemo vidjeti, koje ne postoje ali se nalaze u našim zamislima. Postavlja se pitanje materijalnosti viđenog i zamišljenog, objekta i slike. Paul Virilio raspravlja o tome i tvrdi da virtualne, informatičke ali i televizijske slike kao „mentalni predmeti” već postoje i kao takve imaju utjecaj na našu svijest. Ova mentalna slika ostavlja mogućnost nadopunjavanja. Kao pred bojankom, ovi radovi traže od nas angažman dopunjavanja oblika. Umjetnica nam ne nudi završen mentalni predmet već se povlači od detalja i likovnim kontrastom budi našu maštovitost.
Nekada, kad bi se negdje pojavio fotoaparat ili kamera, ljudi su se uređivali, veselili, nudili za snimak. Danas je situacija drugačija. Kamere su usavršene a slikovni materijal često se zlorabi. Ovu tematiku problematizira Dalibor Talajić na svom fotografskom triptihu. Sivilo povijesnog trenutka podcrtano je bezličnim zidom. Na zidu je kamera koja realizira indiskreciju. Prolaznici su nesvjesni da je registriran njihov prolazak. Ne znamo tko je iza kamere. Tko i zašto je postavio kameru. Zašto želi bilježiti baš ovaj dio ulice. Ne znamo da li nekoga želi raspoznati ili općenito promatra stanje. U pitanju je izvrtanje ideje globalizacije. Očituje se kontrolirano nametanje kapitalistički podobnog, potrošačkog načina života stanovnika planete. Individualizacije su izopćene. Realna globalizacija nije otvorenost različitosti već nametanje euro – američkog načina razmišljanja koji odgovara bankarskim institucijama.
Vrijeme u kojem živimo zadaje okvire. U nekima od njih ne želimo sudjelovati.
Uočavamo nesklad između spoznaje i uvriježenog.
Bespomoćnost koja iz toga proizlazi okreće nas prema sebi samima i svom položaju unutar datosti trenutka. Dalibor Talajić je afirmativno raspoložen. On slijedom bilježi situaciju, prolaznike koji nemaju svijest o prisutnosti velikog brata. Oslanja se na mladost. Tek dječak primjećuje kameru. Rađa se nada da će mladi biti svjesniji od nas kojima su u intimne situacije ugradili pratnju koje nismo svjesni. Uostalom, mladi na cestama u Grčkoj i na barikadama u Madridu obećavaju bolju osviještenost od našeg konformizma.
tekstovi: autor projekta Eugen Borkovsky
