Grasse je mjesto naobičnog obrata, gradić u srcu cvjetnih brežuljaka čiji žitelji upijaju ljepotu krajolika ali i žive od njega
Grasse je izgrađen na strmim liticama miomirisne Provanse. Taj neobično zanimljiv grad je u cijelom svijetu priznat kao „glavni grad lijepih mirisa”. Zato se u čast cvijeću koje simbolizira slavu i dobrobit grada organiziraju svake godine razne svečanosti.
Na prestižnu svibanjsku izložbu dolaze izlagači i ljubitelji cvjetova iz cijeloga svijeta. U kolovozu se organizira praznik jasmina koji cvjeta i širi svoj miris po mnogim dijelovima grada i često se smatra najvažnijim atributom Grassea. Prilikom obilaska tog živopisnog naselje valja prije svega posjetiti Muzeum Perfum i poznatu parfumeriju „Fragonard”- tvornicu koja omogućuje uvid u mukotrpni proces dobijanja cvjetnog koncentrata.
Između ostalog, vidjećete i čuti da u jednom kilogramu jasminovog cvijeta ima oko 10 000 latica, koje su dovoljne da se napravi samo jedna jedina bočica parfema!
Pored parfimerije Fragonard, svoje mirise predstavljaju i Galimard i Molinard, ali i mnoge druge porodične parfimerije čije ćete mirise moći da probate upravo u šetnji uskom centralnom ulicom.
Zanimljivo je da Grasse nije oduvijek bio poznat po proizvodnji parfema te se to dogodilo sasvim slučajno. Naime, Grasse je u prošlosti bio velik centar kožarstva i štavljena je koža smrdjela po cijelom gradu. Kako bi se riješio ružnih mirisa, jedan je proizvođač kožne damske rukavice, prije isporuke francuskoj grofici, namirisao eteričnim uljima, što se pokazalo vrlo dobro jer nakon toga su svi željeli mirisne proizvode od kože. Kako se kroz godine kožarstvo preselilo u drugi dio Francuske i nije više bilo tako unosan posao, tako se povećavala proizvodnja mirisa te je ostala u Grasseu do današnjih dana.
Parfemi se dobivaju destilacijom, a najstariji način destilacije izvodi se tako da se u kotao stavi potreban biljni materijal i dva do šest puta veća količina vode koja se zagrijava do vrenja.
Vodena para prolazi kroz cijev koja je hlađena vodom prilikom čega dolazi do kondenzacije vode i eteričnih ulja. Oni se zajedno skupljaju u posebnu posudu, a budući da se eterično ulje ne otapa u vodi, slojevi se odjeljuju.
Eterična ulja uglavnom su lakša od vode pa se skupljaju na površini, a voda koja se skuplja ispod eteričnog ulja naziva se hidrolat ili cvjetna vodica. Cvjetna vodica je u principu toaletna voda – miriše jako lijepo, ali je ipak blaža od parfema koji se dobiva od esencija.
Osim postupka destilacije, ranije se koristio postupak dobivanja esencije iz životinjske masti. Svježe cvijeće se stavljalo na staklene ploče u drvenom okviru i premazivalo sa masnoćom, obično smjesom goveđe i svinjske masti, a mast bi upijala njihov miris. Latice su se dodavale sve dok se životinjska mast ne bi zasitila mirisom.
Proizvodnja parfema mijenjala se godinama, ali ključna osoba koja je zaslužna za mirisne mješavine je „Nos“, osoba koja ima sve mirise u glavi i može razdvojiti sve mirisne sastojke jednoga parfema.
Osim što je potrebno završiti školovanje koje traje 7 godina i specijalizirati se za raspoznavanje mirisa i proizvodnju parfema, osjetilo njuha „Nos“ mora njegovati čitav život. Rijetke osobe uspijevaju u ovom zahtjevnom poduhvatu.
Naime, ovaj zanat zahtjeva mnogo odricanja, a školovanje završavaju samo oni najstrastveniji. Potrebno je poštedjeti se od noćnih izlazaka, konzumiranja alkohola, cigareta i ostalih opijata, a na ulicu se izlazi samo s povezom preko nosa. Nepažnja, u protivnom, može naškoditi njuhu o kojem se stalno vodi računa.
Onih pravih “Nosova” koji stvaraju izuzetne kombinacije budućih parfema. na svijetu ima tek 300-ak. Nitko od njih ne smije raditi dulje od 3-4 sata dnevno (jer ne smiju opteretiti osjetilo njuha) i svi izuzetno dobro zarađuju.
Ranije su Nosovi uspijevali razaznati i tisuću mirisa, dok ih danas, zbog zagađenja zraka, raspoznaju duplo manje.
Izvor: Svijetokonas.net
