U Hrvatskoj je na zavodu za zapošljavanje registrirano 366.311 nezaposlenih. I kad biste pitali građane što je u ova dva desetljeća trebalo i moglo biti drugačije, većina bi se složila da je to gospodarska politika
Temelji gospodarskog rasta RH bili su zaduživanje te rasprodaja državne imovine. Stoga smo imali ekonomski rast bez novog zapošljavanja.To je jasno vidljivo po tome što je današnja industrijska proizvodnja otprilike na razini 1989.
I dalje se nastavlja s ekonomskom politikom čiji je cilj sačuvati monetarnu stabilnost putem ciljanja niske inflacije na razini od 2%, bez obzira na visoku nezaposlenost. Samo u posljednje četiri godine krize, od 2008. do danas, izgubljeno je oko 200.000 radnih mjesta. Ni jedna vlada do sada nije imala snage donijeti dugoročnu strategiju razvoja Hrvatske, s naglaskom na ubrzani razvoj gospodarstva. Sve se svodilo, i sada se svodi, na parcijalne kratkoročne monetarne i fiskalne mjere za spas aktualnih problema, odnosno stabilizaciju.
A posljedice te ‘stabilizacije’ su golemi uvoz, pad industrijske i poljoprivredne prodaje na domaćem i inozemnom tržištu te, posljedično, stalan porast broja nezaposlenih i umirovljenika. U Hrvatskoj, ni nakon što smo svjesni štete koju je nanio u posljednjih 15 godina, neoliberalizam nije uzmaknuo, već agresivno traži od političkih elita nastavak neoliberalnih reformi, tzv. fiskalnu konsolidaciju (ustvari smanjenje poreza i privatizaciju javnih usluga kao što su zdravstvo, obrazovanje, znanost itd.). Sada bez koncepta preživljavamo krizu, uz nadu da će se problemi nekako riješiti sami od sebe.
Svjetska kriza je u nas samo ubrzala simptome dosadašnjega neodrživog modela razvoja. Nažalost, i dalje naša ekonomska politika nije u stanju štititi javni interes, a to je blagostanje svih građana zemlje, već štiti interese dominantnih multinacionalnih gospodara. Ista situacija dogodila se i u SAD-u pa u ovim trenucima država uspostavlja kontrolu nad ekonomskom politikom.
Đuro Tomljenović u emisiji Hrvatska uživo razgovarao je s dvoje mladih znanstvenika, Kristijanom Kotarskim s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu i Mislavom Žitkom s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji su o ovom problemu govorili iz svojega kuta.
