Razgovor u povodu: Izvor Pende izlaže u Zagrebu u NMMU

Zanimala me mogućnost da se pokaže kako se jezik slike može mijenjati bez naglih rezova, kroz postupno zgušnjavanje iskustva, redukciju i preciznije odnose unutar samog platna

Miroslav Pelikan

Izvor Pende, Dubrovčanin, suvremeni je hrvatski likovni umjetnik. Iza njega je nekoliko iznimno zapaženih samostalnih izložbi u inozemstvu, a njegov međunarodni ugled dosegao je izrazite visine.

Gospodine Pende, nakon niza uspješnih izložbi izlažete u Zagrebu. Što ste odabrali za ovu izložbu?

-Za ovu izložbu odabrao sam recentne radove, jer mi se činilo važnim pokazati upravo ovaj sadašnji trenutak rada. Nije mi bio cilj napraviti presjek ni neku vrstu sažetka dosadašnjeg opusa, nego izložiti slike koje najtočnije govore o smjeru u kojem trenutno idem. Riječ je o radovima koji su nastajali kroz kontinuitet rada u atelijeru i koji, iako nisu zamišljeni kao zatvoren ciklus, međusobno jasno komuniciraju.

U tom smislu izložba nije okrenuta unatrag, nego sadašnjoj fazi slikarstva. Zanimala me mogućnost da se pokaže kako se jezik slike može mijenjati bez naglih rezova, kroz postupno zgušnjavanje iskustva, redukciju i preciznije odnose unutar samog platna. Zato mi je bilo važno da izbor bude koncentriran, a ne reprezentativan u klasičnom smislu. To je prije svega izložba jedne radne faze.

Ali moram naglasiti i kako mi je  posebna čast što zagrebačka izložba predstavlja prvu javnu i institucionalnu artikulaciju ovog najnovijeg segmenta mog slikarstva upravo uoči tog novog međunarodnog predstavljanja. Jednako mi je važno i to što će ovaj projekt ostati zabilježen kao prva samostalna izložba održana na prvom katu Oktogona NMMU, u prostoru koji se postupno transformira iz bivšeg bankovnog interijera u novi izložbeni i muzejski punkt u samom središtu Zagreba. Drago mi je da se ovaj ciklus otvara upravo u takvom trenutku i u prostoru koji također prolazi kroz vlastitu promjenu.

Tragate za slikom, poručuje nam naslov izložbe.

-Naslov izložbe osmislio je Branko Franceschi, autor koncepcije i kustos s kojim me veže dugogodišnja suradnja. Taj mi je naslov blizak jer vrlo jednostavno pogađa bit onoga što radim. Sliku ne doživljavam kao nešto što unaprijed znam pa onda samo realiziram, nego kao nešto prema čemu se dolazi radom, kroz pokušaje, korekcije, odustajanja i vraćanja. Zato je ideja traganja točna.

To traganje ne shvaćam romantično ni mistično. Više ga shvaćam kao radnu činjenicu. Svaka slika otvara neko novo pitanje, a ne konačan odgovor. Kad se dugo radi u istom mediju, postane jasno da se slikarstvo ne iscrpljuje ni jednim rješenjem. U tom smislu naslov ne govori o nekoj velikoj izjavi, nego o stvarnom stanju rada.

Vaš je likovni svijet vrlo specifičan.

-Teško mi je o tome govoriti kao o nekom unaprijed zadanom svijetu. Ne polazim od ideje da trebam proizvesti prepoznatljiv vizualni identitet, nego od potrebe da slika iznutra funkcionira. Ako se kroz dugotrajan rad iz toga izgradi nešto što ljudi prepoznaju kao specifično, onda je to posljedica kontinuiteta, a ne namjere da se izgradi stil kao znak.

Mislim da se danas jasnije vidi i jedna druga stvar: mene ne zanima gesta kao potpis ni apstrakcija kao dekorativna sloboda. Više me zanima građa slike, njezina unutarnja logika i to kako slika može postati stvarnost za sebe. U recentnim radovima to je možda još izraženije jer je manje vanjskog efekta, a više kontrole, discipline i povjerenja u ono što sama slika može nositi.

Svijet današnjice vrlo je složen. Ima li mjesta za umjetnost u njemu?

-Mislim da ima, upravo zato što je svijet prebrz, prepun podražaja i zatrpan slikama. Umjetnost ne može pojednostaviti stvarnost, ali može otvoriti drukčiji ritam gledanja. Može tražiti koncentraciju, usporiti pogled i stvoriti prostor u kojem stvari ne moraju biti odmah potrošene i objašnjene. To mi se danas čini važnim.

Ne vjerujem da umjetnost mora stalno opravdavati svoje postojanje nekom izravnom korisnošću. Dovoljno je da zadrži mogućnost ozbiljnog iskustva, mogućnost da čovjek pred nečim zastane. U vremenu ubrzane proizvodnje slika, to više nije mala stvar. Upravo zato mislim da za umjetnost ne samo da ima mjesta, nego možda i veće potrebe nego prije.

Što je ključ za razumijevanje Vaše umjetnosti?

-Ne mislim da postoji jedan ključ. Možda je najvažnije pristupiti slici bez potrebe da se ona odmah prevede u priču. Moj rad ne polazi od naracije, nego od same slike, od njezine strukture, slojeva, odnosa boje i prostora. Zato mi se čini da sliku treba gledati polako i bez prevelike potrebe da se sve odmah imenuje.

Važno mi je i to da se razumije koliko je u svemu presudan rad. Javnim intervjuima više puta sam govorio da ne vjerujem previše u inspiraciju kao nešto izdvojeno i mistificirano. Za mene je slikarstvo prije svega disciplina i svakodnevni radni ritam. Mislim da se i moje slike najbolje razumiju upravo iz te pozicije, kao rezultat dugotrajnog rada, a ne efekta trenutka.

Što je još novo u atelijeru?

-U atelijeru me i dalje zanima kako što više postići s manje elemenata. U novijim radovima sve me više privlači redukcija, ali ne kao osiromašenje, nego kao način da se slika učini preciznijom i jačom. Zanima me koliko slika može nositi kada se smanji količina događaja, a poveća odgovornost svake odluke unutar platna.

I dalje radim ulja na platnu različitih dimenzija, ali u ovom razdoblju posebno me zanima što se događa kada se energija ne rasprši preko cijele slike, nego ostane zadržana i koncentrirana. To su stvari koje se ne vide uvijek odmah, ali meni su važne. Atelijer mi i dalje ostaje glavno mjesto rada i provjere svega što se poslije pokaže na izložbi.

Planovi, izložbe, monografije?

-Nakon Zagreba slijedi mi samostalna izložba u Düsseldorfu, u Künstlerverein Malkasten, koja se otvara 2. lipnja 2026. To mi je osobito važno jer je riječ o gradu u kojem sam završio Akademiju i živio trinaest godina, pa taj povratak za mene ima i profesionalnu i osobnu težinu. Ali moram za kraj reći i kako sam posebno zahvalan Branku Franceschiju i Marti Radman, kustosima izložbe, s kojima mi je suradnja na ovom projektu bila veliko zadovoljstvo i velika radost, premda je iza svega stajao i ozbiljan posao. Zahvalan sam i Ani Zubić na izvrsno oblikovanom katalogu. A što se ostalih planova tiče, ne volim ih previše unaprijed najavljivati. Izložbe imaju smisla kada proizlaze iz stvarnog rada, a ne iz potrebe da se stalno bude prisutan. Monografija je također ozbiljna stvar i ima smisla tek onda kada se neki kontinuitet može sagledati dovoljno jasno. Za mene je zasad najvažnije da slikarstvo ide dalje.