Skip to content

Izložba Martine Miholić DREAM WAVES: UNDRECURRENT NOISE u Dioklecijanovim podrumima, od 2. ožujka

Najavljujemo početak ovogodišnjeg programa Hrvatske udruge likovnih umjetnika-Split u Dioklecijanovim podrumima, koji otvaramo gostovanjem Martine Miholić, vizualne umjetnice, kustosice i producentice u području suvremene umjetnosti te dobitnice Nagrade 14. trijenala hrvatskog kiparstva

Otvorenje izložbe Martine Miholić ”DREAM WAVES:UNDRECURRENT NOISE” održat će se u ponedjeljak, 2. ožujka 2026. godine, s početkom u 15 sati u Dioklecijanovim podrumima (zapadni dio).

Izložbu organizira HULU-Split u suradnji s Muzejom grada Splita, a ostaje otvorena do 13. ožujka 2026. godine. 

Kustos izložbe je  Dalibor Prančević.

DREAM WAVES: UNDERCURRENT NOISE

Ovom se izložbom u radu Martine Miholić uspostavlja složen i dugotrajan odnos s prostorom, koji ne treba shvatiti kao neutralnu pozadinu, već kao aktivno polje percepcije i konceptualne artikulacije. Prostor monumentalnih podruma Dioklecijanove palače zapravo postaje dinamična matrica u kojoj se isprepliću različiti ritmovi, frekvencije i povijesni slojevi (slično kao u autoričinom ranijem imerzivnom izložbenom projektu Dream Waves: Hyper Drift realiziranom u Tunelu Grič u Zagrebu, gdje je arhitektura podzemnog prolaza aktivirana kao dinamični „laboratorij“ povijesne memorije i futurističkog pejzaža). Takav prostor valja razumjeti kao relacijski sustav u kojem se značenje proizvodi kroz međuodnose materijalnog, senzornog i vremenskog, odnosno kao gusto tkivo relacija u kojem se prostornost konstruira upravo kroz iskustvo i nije unaprijed zadana. Prostor u ovoj umjetničinoj konstelaciji postaje pravi performativni akter koji suoblikuje uvjete percepcije i iskustva, pa instalacija ulazi u dijalog s recentnim razumijevanjima prostora kao procesa, a ne kao statične kategorije. Umjetnica mu pristupa kroz proces pažljivog osluškivanja i postupne aproprijacije te razvija osjetljiv odnos prema njegovim unutarnjim strujanjima, mikroklimatskim uvjetima i latentnim napetostima, nadovezujući se ujedno na vlastitu dosadašnju spekulativnu i posthumanistički usmjerenu poetiku. Takav rad s prostorom temelji se na osjećaju pulsa i trajanja te uspostavlja nelinearnu temporalnost u kojoj se prošlo, aktualno i potencijalno neprestance preklapaju. Liminalni karakter koji proizlazi iz dijaloga prostora i umjetničine intervencije ne očituje se kao neutralna zona prijelaza jer riječ je o stanju nelagode i napetosti, u kojem napuštanje jednog identitetskog ili perceptivnog okvira i ulazak u drugi nužno uključuje iskustvo destabilizacije, gubitka oslonca i perceptivne dezorijentacije, ali i epistemičkog pomaka. Zapravo, riječ je o tranziciji koja zahtijeva prilagodbu, o procesu rekalibracije osjeta i značenja, a ne o traumi. U tom prijelaznom stanju destabilizira se i sama sigurnost spoznaje; znanje više ne proizlazi iz distanciranog promatranja, nego iz izloženosti, uronjenosti i tjelesne su-prisutnosti unutar prostorne matrice, u kojoj se iskustvo sabire i taloži. Akustika i fizička dubina podruma, baš kao i njihova rosnost, pojavljuju se kao aktivni parametri koji oblikuju percepciju i usmjeravaju istraživački proces, aktivirajući tijelo promatrača kao sudionika u utjelovljenom i afektivnom iskustvu prostora. Tijelo se suočava s prostorom koji je imerzivan, ali ne pruža ugodu, prostorom koji inzistira na trajanju, ali i otporu te izdržljivosti, kao kušnji osjeta i mjere. Prostor se pri takvom umjetničinom istraživanju i doživljaju internalizira kao misaoni i radni okvir, u kojem se oblikuje svojevrsni post-biološki pejzaž i gdje se prirodni i umjetni algoritmi međusobno sintetiziraju i otvaraju posvema drukčije prostorno-vremenske okvire iskustva i značenja. Algoritamska logika ovdje je generativni princip koji strukturira odnose, ritmove i oblike pojavljivanja, počesto na granici kontrole i nepredvidivosti, pri čemu se struktura i slučajnost nalaze u stalnom odnošaju uzajamne prožetosti, umjesto da stoje u jednostavnoj opoziciji.

Dakle, izložba Martine Miholić ne konstituira se kao zatvorena cjelina, ona je procesualna konfiguracija elemenata nastalih u različitim vremenskim i produkcijskim kontekstima, u kojoj se organski materijali, sintetski oblici, generativni sustavi i zvuk susreću u umjetničinoj hibridnoj instalacijskoj strukturi. Takav pristup može se smjestiti unutar šire tradicije site-specific i instalacijskih praksi u kojima prostor poprima status aktivnog su-proizvođača značenja, nadilazeći funkciju pukog mjesta prikaza. Objektima, materijalima i tehnološkim komponentama iz prethodnih umjetničinih projekata oduzima se stabilna funkcija ne bi li se u novom prostornom i zvučnom okruženju uspostavili drukčiji odnosi i značenjski tokovi. Dakako, takva reuporaba ne slijedi logiku citata ili arhiva, ona funkcionira kao aktivacija vlastitog radnog kontinuiteta, dok se ispod vidljive strukture uspostavljaju tihi, podzemni tokovi afekta, memorije i podatka. U tom smislu, rad proizvodi specifičan epistemološki režim u kojem znanje izvire iz iskustva, osjeta i trajanja, dok reprezentacija gubi primat, a relacijski uvid oblikuje se tek u vremenu boravka i perceptivne prilagodbe. Ovaj je proces moguće čitati kao suvremeni oblik arheološkog ronjenja – svojevrsnog prebiranja po talozima minulog vremena – u kojem se ispod površine pojavljuju fragmenti života, tehnički sustavi i tragovi materijalnih kultura. Fragmenti se ne pojavljuju kao stabilni povijesni dokazi; oni su aktivni semantički potencijali, otvoreni novim interpretativnim konfiguracijama. Prepoznatljivi elementi, poput žarulja, amalgamiraju se s organskim nakupinama i tehnološkim formama, upućujući na liminalnu zonu entropije u kojoj se stari sustavi raspadaju, dok se novi tek naznačuju kao nestabilni i otvoreni, u stanju trajne ontološke suspenzije. U toj zoni prijelaza, oblici gube jasnoću i prepoznatljivost, evocirajući senzacije pritiska, zatezanja i izloženosti, kroz koje se tijelo dovodi u stanje pojačane svijesti o vlastitim granicama i izdržljivosti, pri čemu perceptivna nesigurnost postaje metodom rada, a ne njegovom nuspojavom. Ta entropijska zona funkcionira kao prostor potencijalnosti, u kojem se značenje nipošto ne stabilizira; ono prebiva u stanju trajne promjene i stalnog odgađanja konačne artikulacije. Susreti između bioloških relikata i visoke tehnologije odvijaju se u prostoru u kojem prošlost rezonira s aktualnim iskustvom, a ne nastoji biti rekonstruirana. Time monumentalna arhitektura prestaje biti nositelj zatvorenog povijesnog poretka i postaje fluidno polje suvremenog ontološkog propitivanja vlastitih temelja. Podrumska vlažnost dodatno naglašava tu slojevitost, pojačavajući osjećaj strujanja između različitih vremenskih razina i perceptivnih registara, dok zvuk funkcionira kao supstrat rada – potresna, nenametljiva podloga u kojoj neželjeni šum poprima značenje nositelja poruke, uvodeći dimenziju auditivnog pamćenja prostora. Zvuk u ovome projektu (razvijan u suradnji sa sound umjetnikom Senpviiem) nije shvaćen kao prateći element instalacije; kako i sama umjetnica ističe, on mora postati „drugi organ iskustva“, osjetilna instanca koja proširuje i produbljuje perceptivno polje rada. Time se auditivna komponenta izjednačuje s vizualnom i prostornom, oblikujući jedinstvenu, taktilno-zvučnu dramaturgiju prostora. Svojevrsna nelagoda i „izdržavanje“ djeluju ponajprije kao atmosferske konstante što prožimaju cjelokupno iskustvo, izmičući razini eksplicitnog motiva. U takvom kontekstu, Dream Waves: Undercurrent Noise upućuje na stanje, proces i senzibilitet, a ne na kakav nepromjenjiv narativ ili tematsku cjelinu.

Izložba:
MARTINA MIHOLIĆ
DREAM WAVES: UNDRECURRENT NOISE

Izložbeni prostor:
DIOKLECIJANOVI PODRUMI (Zapad)
(ponedjeljak – nedjelja: 9:00 – 17:00 h)
Otvorenje:
ponedjeljak 2. ožujka 2026.u 15:00 sati
Trajanje:
2. ožujka – 13. ožujka 2026.
Kustos:
Dalibor Prančević
Organizator:
Hrvatska udruga likovnih umjetnika- Split  (HULU- Split)
http://www.hulu-split.hr/

Umjetnički rad Martine Miholić proizvodi situaciju u kojoj značenje nastaje kroz odnos prostora, materijala i promatračeva kretanja, unutar mitopoetske vizualno-zvučne topografije – prostora promjene – gdje je promatrač istodobno svjedok i sudionik procesa. Promatrač se pritom može razumjeti kao privremeni čvor u mreži relacija, a ne kao suverena točka gledanja, čime se dovodi u pitanje stabilna podjela između subjekta i objekta percepcije. Ukratko, izložba se oblikuje kao otvoreno polje u kojem se vidljivo i skriveno, tišina i šum, povijesno i tehnološko neprestance isprepliću i stvaraju gustu mrežu doživljajnih i konceptualnih valova, u kojoj iskustvo prethodi imenovanju, odnosno svakom pokušaju stabilne kategorizacije, a značenje konstituira tek u dinamici susreta.

Dalibor Prančević

Martina Miholić diplomirala je na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2004.

Magistrirala na Central Saint Martins College of Art and Design u Londonu 2011. godine. Djeluje kao vizualna umjetnica, kustosica i producentica u području suvremene umjetnosti, s naglaskom na prostorne instalacije, objekte, video i interdisciplinarne formate.

Od 2006. do 2010. bila je umjetnička ravnateljica Međunarodnog festivala studentskog kazališta i multimedije Test!, a od 2008. do 2012. unutar udruge ULAZ, u suradnji s Veleposlanstvom RH u Londonu, vodi međunarodni projekt Export–Import. Godine 2016. bila je kustosica 33. Salona mladih (s Miom Orsag). Dugi niz godina djeluje unutar HDLU-a kao voditeljica galerija PM i Prsten te producentica ključnih nacionalnih manifestacija, uključujući Salon mladih, Bijenale slikarstva i Zagrebački salon.

Izlagala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, među kojima se ističu izložbe u Tunelu Grič, Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb, Galeriji Bačva (HDLU), Galeriji VN, Hoxton Gallery i Banner Repeater u Londonu te sudjelovanje na EXPO 2025 Osaka. Dobitnica je Nagrade 14. trijenala hrvatskog kiparstva, a kao nagrađena autorica sudjeluje na 15. trijenalu hrvatskog kiparstva (MSU, 2025.). Ostvarila je više umjetničkih rezidencija u Francuskoj i Nizozemskoj.

vk iktus baza iz koje su mnogi mladi krenuli na vodu (1)

VK Iktus: baza iz koje su mnogi mladi krenuli na vodu

Miholjska regata 2026. u Osijeku tradicionalna je veslačka manifestacija kojom Veslački klub Iktus službeno zatvara sezonu natjecanja na otvorenom. Boris Markuš VK Iktus u Osijeku oduvijek je bio više od kluba. To je…

renata facan kušec (3)

Osvrt o motivu baleta u opusu Renate Facan Kušec

Njezini rafinirani ciklusi s baletnom motivikom osobito se ističu u suvremenoj likovnoj produkciji Miroslav Pelikan U suvremenom svijetu, danas, balet je vrlo poznat, popularan, vrlo cijenjen, duge i uspješne povijesti razvitka, no, svejedno,…

pula 1. 9. 26. kazalište.odt 1

VELIKO FINALE  PULSKOG KULTURNOG LJETA

KAZALIŠTE KOMEDIJA PRETVORILO SE U MALO RIMSKO KAZALIŠTE U KONCERTNU POZORNICU, A SUPRUGE HENRIKA VIII. U SUVREMENE POP-ZVIJEZDE Pripremio: Tomislav Radić – Foto: NuNu Media  Prepuno Malo rimsko kazalište 31. 8. 2026.  umjesto…

sklopivi solarni krov © dhp technology ag

Inovativni solarni krov nad bečkim postrojenjem za pročišćavanje otpadnih voda

Beč iznad bazena za pročišćavanje otpadnih voda gradi sklopivu solarnu elektranu koja će proizvoditi obnovljivu energiju bez dodatnog zauzimanja prostora. Ako se pilot-projekt pokaže uspješnim, sustav bi se mogao proširiti i na druge…

marko mimica

51. Samoborska glazbena jesen  – od 18. do 27. rujna

Samobor ponovno postaje prijestolnica klasične glazbe – devet dana brojni vrhunski glazbenici i tradicionalno bogat program jednog od najuglednijih hrvatskih glazbenih festivala Jedan od vodećih i najdugovječnijih hrvatskih glazbenih festivala, Samoborska glazbena jesen,…

teo trostmann (8)

Izrazite boje na fotografijama Tea Trostmanna

Fotografa privlači nazočnost, postojanje izrazitih boja ili boje na mnogim mjestima, u vrtovima, na ogradama, u ulicama, u prirodi Miroslav Pelikan Fotograf i slikar iz Dubrovnika Teo Trostmann redovito fotografira, bilježe trenutke stvarnosti…