"Zeleno, što volim zeleno. Zelen vjetar. Zelen-grane. (…)"
Iako se na jednoj od prethodnih samostalnih izložaba okušala u figurativnim prikazima, Koraljki Kovač (1971) imanentna je apstraktna slika. Preciznije izraženo, slikarstvo obojenog polja vodoravnog ili uspravno usmjerenja, ali promišljeno i filtrirano ekspresivnije razrađenim, gradbenim, tvarnim i gotovo haptičkim, osjećajem dodira tvari, uistinu vrlo krhke, obojenim svjetlom, produhovljene materije. Mnogostrukim nizanjem plošne perspektive koja u suptilno razrađenim, djelomično prozirnim, obrnutim slojevima što postupno izrastaju, lijepeći se u kontra smjeru na osnovu akvarel papira ispisanog nevidljivim skrivenim, značenjskim porukama/mantrama u lisnatim, djelomično prosijavajućim zonama – koje prenose svjetlosne signale iz nutrine njezinih slika – Koraljka Kovač tiho i nježno svjedoči o svojoj nutrini, o delikatnim i dubljim uvidima u nesvjesno bivanje. Nenametljivo, autorica otkriva senzibiliziranom promatraču ono što se ne vidi na površini papira, slojevito sugeriranu jezgru vlastitog bića.
Jednostavnom, prožetom dubljim emocijama, te stoga posve ljudskom: nepravilnom i netočnom, iskrivljenom – a krivulje su emotivne – geometrijom; potom, različitim intenzitetom i tehnikama obojenim i iscrtanim plohama kroz stupnjevanje jedne boje, u ambijentalnim, naoko monotonim varijacijama zelenog raspoloženja ispunjenog ručnim radom opletenim papirnim tkanjima s apsorbirajućima svojstvima koja promatrača pred Koraljkinim slikama privlače iskonskim tajnama svemira – zvjezdanog Oceana. Na slikama Koraljke Kovač uvučeni smo u duboko zelenilo što s obzirom na količinu i doseg žutoga svjetla u različitim nijansama: svjetlinama i tminama privlači ili žari toplinu ili hladnoću ovisno o pličinama ili dubinama, odnosno razinama tih tamnih i svijetlih, djelomično prozirnih zelenih voda što odražavaju svoju nesagledivu dubinu, zapravo prazninu neznanog, još neotkrivenog i tihog svijeta. Tu prazninu Koraljka Kovač ispunjava slikanjem, radošću stvaranja, umjetnošću – najmanje upotrebljivim ljudskim proizvodom. Praznina pred Kozmosom je silna, poput Redovnika uz more Caspara Davida Friedricha. Sićušna ljudska figura spram beskraja nebeskog horizonta: apstrahiranog pejzažnog ništavila.
Svaki je romantizam u povijesti umjetnosti u otklonu prema klasicizmu, redu i pozitivizmu, među inim, bio i povratak prirodi, bijeg iz urbanog okružja, povratak plemenitom divljaku, kao i čežnja za izgubljenim rajem, nedostižnim jedinstvom čovjeka i prirode, ostvarena slutnjom, emocijom i intuicijom. Stoga je i pejzaž njemačkih romantičara kao i slikarstvo obojena polja M. Rothka ili kolorističko mozaička fascinacija bojom P. Kleea, izvor iz koga nadahnuće, uz autentičnu autorsku ekspresivnu i gradbenu, procesualno-materičnu korekciju i realizaciju, crpi i Koraljka Kovač. A to, bilo konkretno ili apstraktno prikazivanje, predočuje isti vid problema: odnos prema iskonskom i kozmičkom, što se ne može dokučiti, ali se slikom može izraziti. Nakon melankoličnih varijacija u plavom, varijacije u zelenom dodir su autorice s vegetacijom i religioznim, gotovo panteističkim osjećanjem prirode. Zeleno (J. Chevalier, A. Gheerbrant), nakon dugih zimskih noći, snijega i leda poput spone između zemlje, htonske vatre i nebeskog plavetnila simbolizira svjetlost, buđenje, novi život u proljetno doba kada se sve, kao i na Koraljkinim slikama zeleni: klija, raste, ponovno obnavlja u vječnom, periodičnom ritmu stalne mijene.
Koraljka Kovač je rođena 1971. godine u Zagrebu. Završila Školu primjenjenih umjetnosti i dizajna, slikarski smjer u Zagrebu. Godine 1991. upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, pedagoški odjel, slikarski smjer. Diplomirala u klasi prof. Zlatka Kesera. Uz slikarstvo bavi se pedagoškim radom i ilustracijom. Članica je HDLU-a od 1998. godine. Od 2008. godine članica ZUH-a. Aktivno izlaže od 1994 godine. Sudjelovala je na pedesetak skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, desetak likovnih kolonija i radionica te u ostvarivanju projekata grupe "Dalekososi" i udruge "Punkt". Živi u Zagrebu.
Kontakt:
