Kustosica izložbe, koja je ujedno i otvara, je Višnja Slavica Gabout, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka.
SVAKI DAN ČUDO – ILI LJEPOTA SVAKODNEVNOGA
Bez obzira u kojem materijalu radila (a radi u glini, drvu i žici), za kiparski izričaj Marine Orlić karakteristično je nekoliko specifičnosti : prvo, da je ona konstruktor i graditelj tektonskih, taktilnih formi i da joj je važna struktura. Isto tako, da se uvijek voli upuštati u dijaloge s materijom, kao i u promišljanje odnosa volumena i prostora. Ali da se voli upuštati i u svojevresne igre s vremenom, jer njezini motivi često su specifični „odrazi svakodnevnih doživljaja u zrcalu povijesti", odnosno, „interpretacije povijesti očima suvremenosti". Možda baš zato Marina Orlić u svojoj skulpturi nikad nije napustila figuraciju, baveći se ponajviše oblikovanjem figura (likova) koje, u cjelini, svodi na ono elementarno, stilizirano i zgusnuto. Ali pritom ona uvijek ističe i neki karakterističan detalj, od kojega zna polaziti, pa je on počesto i „nositelj priče".
Njezini likovi tako su nerijetko zbir čudesnih detalja (svojevrsnih autorskih likovnih komentara pojavnoga), koje autorica negdje lagano naznači, negdje istakne, a negdje posloži u zanimljivu kompoziciju i cjelovitu scensku priču. Zbilja se u njezinim radovima samo na prvi pogled čini zbiljom, jer pomnijim promatranjem vidljivo je da se sve tu sastoji od zbroja „osobnih pogleda" i osobnih interpretacija; od općenitosti „začinjenih" detaljima. Međutim, ti karakteristični Marinini detalji kod nje postoje ipak s razlogom: da budu "zakačka" za pažnju i mamac za oko, što onda autorica zna iskoristiti za skretanje pozornosti prema likovnim elementima koji su glavni nositelji njezina likovnoga govora i temelj njezine vizualne komunikacije, a to su volumen, forma i prostor.
U zavisnosti od materijala u kojem radi, Marina Orlić je svoj stil razvila u dva pravca. Jedan je onaj kiparsko-keramičarski, gdje oblikuje i modelira keramičke skulpture na način keramičara. Drugi je onaj čisto kiparski način, gdje djelja i obrađuje drvo „oduzimajući materijal", počesto ne samo tešući, nego i konstruirajući skulpture, skulpturalne grupe i instalacije. U prvom slučaju ona stvara oble, zgusnute, blokovite i naglašeno voluminozne forme u terakoti, koje su arhitektonične i monumentalne, realistične – ali istodobno i stilizirane. Njihova pomna modelacija uključuje postupak napinjanja (izbijanja) vanjskoga plašta oko unutrašnje praznine, što se u ovim skulpturama uvijek osjeća kao neka (uravnotežena) napetost između vanjske opne i „zatočenog" unutrašnjeg prostora/volumena.
U drugom slučaju to su čudesne giacomettijevske forme štapićastih likova velikih nogu i ruku („big-foot-big-arms" figure), koje u sebi imaju nešto mitsko i totemsko, arhaično i iskonsko. Ali imaju istodobno i nešto aktualno i suvremeno – čak i angažirano. Te sasvim posebne skulpture u drvu (ali u posljednje vrijeme i od žice) spoj su lirskoga i epskoga, narativnoga i simboličkoga, pokazujući zgusnutu jednostavnost i ekspresivnu sugestivnost. One su s jedne strane poput nekih pučkih, bajkovitih priča, a s druge strane poput nama bliske svakodnevice, izrečene suvremenim medijima (strip, ilustracija, grafiti…). U svakom slučaju, uvjerljivi su to i promišljeno konstruirani kompozicijski sklopovi, koji podsjećaju na scensku igru – maštovitu i snovitu, često zabavnu i duhovitu. Igru koja ipak, u svojoj osnovi, nosi snažnu i asocijativno bogatu poruku.
Marina u svojoj umjetnosti uvijek ostaje vjerna radu ruku i svome oku. Radu ruku koje je podvela pod disciplinu strpljivoga, koncentriranoga i preciznoga oblikovanja i konstruiranja, te svome oku koje je već odavno naučila da prodorno likovno gleda i da zabilježi svaki vizualno zanimljivi detalj. A upravo ta sposobnost uočavanja i sklonost gledanja detalja je uvelike i profilirala Marinin izričaj i stil. Jer njezino uvijek budno oko stalno hvata motive kao vizualne izazove – da kroz njih likovno govori i da kroz njih afirmira svoj kiparski čin i svoj pristup likovnoj problematici. Istodobno, međutim, da kroz njih uđe i u taj svoj neki svijet «predmetnoga izvan predmetnosti» i da oslobađa imaginaciju, osobito kad slaže neobične scenografske kompozicije koje se zbivaju na pozornici neke paralelne zbilje. Tako ona svojim skulpturama, premda uvijek oslonjenima na mimezis, oblikuje jedan drugi svijet, u kojem se sastaju stvarnost i iluzija i u kojem se preklapaju igre i sjećanja. Svijet gdje se miješaju prostori i vremena i gdje ono svakodnevno postaje čudesno i intrigantno.
Višnja Slavica Gabout
Marina Orlić je rođena 1958. godne u Puli. Profesionalno se bavi keramikom, kiparstvom i slikarstvom kao samostalna umjetnica. Članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika (HZSU), Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre (HDLU Istre) i Udruženja likovnih umjetnika primjenjenih umjetnosti Hrvatske ( ULUPUH). Vodila je keramičku radionicu u Nacionalnom parku Brijuni, izradila je 15 keramičkih reljefa na temu Otajstva (Kristovo rođenje, smrt i uskrsnuće) za Crkvu Majke Božje od Zdravlja, te još nekoliko javnih radova u Pomeru, Puli i Mostaru. Uvrštena je u knjige "Povijest moderne keramike u Hrvatskoj" i "Suvremena keramika u Hrvatskoj" (2. prošireno izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1996.), autorice prof. M.Baričević. Radila je restauracije zidnih slika na nekoliko spomenika kulture u Istri. Zastupljena je u nekoliko javnih i privatnih zbirki umjetnina. Angažirana je u nekoliko udruga civilnog društva, a u nekima od njih je suosnivačica. Organizira i vodi keramičke radionice za djecu, za osobe s posebnim potrebama i za ljude treće životne dobi. Izlagala je na brojnim samostalnim samostalnim i skupnim izložbama keramike i kiparstva u zemlji i inozemstvu. Živi i djeluje u Puli.
Silvija Limani, voditeljica Galerije RAZVID
Akademija-Art.net
