Ove godine Umjetnički savjet HDLU Rijeka kao autora projekta odabrao je Stanka Špoljarića. Temeljem njegovog koncepta članovi HDLU Rijeka prijavljivali su svoje radove, te ih je autor selektirao zavisno od potrebe i oblikovanja cjeline izložbe.
SVJETLO U ŽIVOTU, SVJETLO U UMJETNOSTI (iz kataloga)
Svjetlo u životu, svjetlo u umjetnosti, – svjetlo simbolično i stvarno vodilja je u razumijevanju svijeta i zbivanja oko nas. Bitno je za otkrivanje i slutnju sadržaja egzistencijalnog i esencijalnog karaktera, utkanih u realitet i opredmećenih u umjetničkom djelu. Slika, skulptura, fotografija, instalacija, video – klasične i suvremene forme izražavanja ideja manje ili više prenose se svjetlom. S upisanošću u sam gradivni oblik, dakako s stupnjevanjem važnosti i izražajnosti. Svjetlo i u nematerijalnosti nosi putenost, i u ravnomjernosti širenja i u snažnim akcentima, svojevrsnim potresima u događanjima slike. Razumljivo uloga svjetla je drugačija u djelima tradicionalne podjele umjetničkih vrsta, no u ostvarenjima konceptualnog karaktera. Neovisno o rasponima ekspresije izraza svjetlo je nužna sastavnica u djelima reprezentativnog dojma i onima intimističke iskrenosti. Može se reći da djelo diše svjetlom i u silnicama boje i u stanjima dodirivanja spiritualnog. Bez motivskog ograničenja, jer i krajolik, figurativne scene svakovrsnih ikonografskih ishodišta, i apstraktne kompozicije pulsiraju vitalitetom svjetla. Ostvarenog u suglasju s formom i raspoloženjem , i u zadatosti racionalnog u kontroliranosti slučaja, te u prepuštanju inspiraciji trenutka. Dinamika svjetla zahvaća uprizorenja i u njihovom epicentru i na margini prostora, s notom paradoksalnog gdje svjetlo i u nestajanju zadržava trag blistavosti. Izobilje biva koncentrirano i u agresivnosti pjege i u blagoj naznačenosti oblika . Svjetlo podiže slikarski adrenalin ali i privlači tankoćutnošću pri umjetničkoj meditaciji. Aura je svakoj ljepoti, prepoznate i u skladu klasične estetike, i njenom pojmu postavljenom po radikalno izmijenjenim kriterijima.
Svaki od sudionika izložbe prati putanju svjetla u datosti djela u svom mikrokozmosu uzetom iz bezmjerja. Tako Mihovil Depope u „Prozorima sreće" zadržava predmetno na asocijativnoj razini, tvoreći stiješnjeni prostor osmišljen prugom svjetla. U varijacijama na temu Depope otvore često nedefiniranih granica oslobađa svjetlosnim pomacima.
Bogumil Karlavaris geometrizira prostor razdijeljen čvrstim horizontalama u nisko spuštenoj pejsažnoj organizaciji s dodatnim nijansiranjem modrine. Same membrane između polja istovremeno svjetlom sabiru i razdjeljuju prizor nekog zaustavljenog vremena, doživljenog u ozračju metafizičkog. Karlavarisov krajolik koliko je interpretacija konkretnog toliko i odražava kontinuitet praćenja promjenjivosti i stalnosti svjetla.
Mirjana Marušić Gorska u prostoru simboličnog svjetla komponentu figurativnog dovela je do znaka, te je u motivu Otkrivenja dotakla neshvatljivu prostornost beskraja, sadržaja koji proizlazi iz dubine osobe i prostora izvan fizičkih ograničenja slike.
Sanja Ipšić Randić svojim krajobrazima neobične seizmičke aktivnosti nalazi se u intrigantnom području između opisnog i izmaštanog, te zgušnjivanjem i širenjem svjetlosnih čestica u pejsažno unosi novu čujnost gibanja.
Alma Dujmović u centar događanja postavlja sunce, gigantizirano svjetlo, obogaćujući površinu ključanjem usitnjenih oblika, gotovo organičkih predznaka. Uznemirenost epiderme dana je u svjetlosnom zračenju strukture pokrenutošću raznovrsnih izdanaka.
Branko Lenić u provu staroga broda umeće povijesnu zemljopisnu kartu potencirajući time i „ vječnost" morskih ljudskih putovanja. Intervencijom lećom nad kartom fokusira pojedine prostore, povećavajući ih efektom svjetla. A Lentić se i mogućim pomacima leće uključuje se u imaginarno otkrivanje svijeta.
Dalibor Laginja u reljefnoj izbočini oka, doslovnim uprisutnjenjem svjetla i njegovim prolaženjem kroz plemenitost plavog sabire značenje svjetla do razine uzroka smisla.
Celestin Vičević sliku/grafiku gradi mnoštvom organiziranih točaka, vibrantnih nakupina u različitim slojevima polja, minimalističkim i pravilnim udarima koji kromatskim mijenama (dakle svjetlosnom otvorenošću) stvaraju prasak u odmjerenosti kompozicije.
Zdravko Milić u kombinaciji objekta i slike, staklene kocke i stiliziranih oblika ,kontrastira transparentnost i dorađenost predmetnog, i u razlomak različitosti uključuje bljesak svjetla, relativizirajući krajnosti u jedinstvenosti djela.
Đanino Božić u reljefima izvedenim u metalu vrlo visokog sjaja , pravom matematičkom egzaktnošću konstruira površinu s čitkim izduženim travejima, koji upijanjem svjetla blistavosti materijala daju novu dimenziju, treptaja u dijalogu s preciznošću reda
Tanja Pečanić u svom reljefu/objektu iz ciklusa „Fluks" adiranjem sitnih elemenata razigrava teksturu površine, te prolaznošću svjetla poljem tanahnih vertikala ostvaruje minimalne, ali čitke izmjene svjetla i sjene.
Melita Sorola Stančić ispričala je slijedom fotografija priču „Čežnje od ljetnog do zimskog solsticija" kroz dodir mora i neba, prateći stvaralaštvo svjetla u prostoru iskonske ljepote, gdje su u jednostavnosti uprizorenja osjeća dramatičnost zbivanja prirode.
Egon Hreljanović svoju igru fotografijom svjetla i sjene razvija u dosljednom ritmu ploha, s linijom preklopa u sugeriranju volumena, u kompozicijama po karakteru bliskim geometrijskoj apstrakciji.
Istog Žorž u grupi fotografija složenog scenarija oblikuje izmaštane prostore s jedinkama grafičkog znakovlja, koji jekom svjetla čitavom poliptihu mijenjaju značenjski sloj, ovisno o položaju u sretno ritmiziranom rasporedu.
Karlo Došen svom video radu „Govor u plavom",bojom koja i oplemenjena svjetlom simbolizira čovještvo, smještenom u ambijent akvarija, ispunjenim nijemim stanovnicima, problematizira vidove komunikacija u suvremenom društvu.
Danica Mračević video uradcima i fotografijom na staklenim zidovima galerije (samim time sa značajnom ulogom svjetla) iznosi svoju životnu priču u preplitanju posvojenih gradova Sarajeva i Rijeke, te se optičkim iluzijama nalazi u prostoru stvarnog i približavanju nadrealnom.
Borislav Božić u projektu „Četiri puta istina" preko zelene trave (koje postojanje ovisi o svjetlu) razmišlja o poštivanju pravila prirode. U nizu srodnog, a itekako udaljenog, analizira našu ignoranciju spram vitalnih pitanja opstanka.
Kreativnost i začudnost zajedničke su karakteristike sudionika ove izložbe, koji djelo promišljaju svjetlom. Traže i nalaze, ponekad i nenametljivo, rasprostiranje vanjskog i unutrašnjeg naboja svjetla. I unutar svojih umjetničkih stavova (izgrađenih poetika i pristupa kojih je eksperiment u prvom planu) prihvaćaju neizbježnost neopipljivog u vlastitim ostvarenjima.
Stanko Špoljarić
Jasna Rodin
hdlur@ri.t-com.hr
Akademija-Art.net
