Grožnjan – Josip Madračević: Kap

Pogledajte galeriju radova!
Predgovor katalogu:

 

Josip Madračević podastire kolekciju tajnovitih motiva kao rezultat istraživačke igre i osobnih fascinacija. Autorovo poigravanje kreče od stava sumnje uvođenjem isljeđivanja oblika. Za to je potrebna hrabrost i drskost. Igra, čijim rezultatima smo svjedoci, podređena je umjetnikovom senzibilitetu. Radnja je potaknuta zamjećivanjem nakupina oblika. Nastavlja se kadriranjem i bilježenjem. Detalji, primijećeni u mikro okruženju, pred nama se pojavljuju kao likovne činjenice. Predmet ovog postava su motivi koje nikada nećemo moći vidjeti uživo. Oni su djelići ukradeni mikrokozmosu i viđeni određenog trenutka kroz okular mikroskopa. Zabilježeni vizualni trenuci uronjeni su u prošlo vrijeme pa su neponovljivi. Fotografskim jezikom, procesualnim postupcima odškrinuto je područje suočavanja s promjenljivom realnošću. Ovo su vizualizacije koje se mogu podudarati sa snoviđenjima. Priča o mikro kozmosu ovako nekako započinje.

Pred nama se izmjenjuju radovi s sugestivnim scenama koje u prvi mah podsjećaju na realne vizure. Pomnijim pregledam uviđamo da sekvence nisu realnost koju možemo vidjeti našim osjetilima. Zapitkujemo se da li su ovo scene iz svemira ili nekog neotkrivenog svijeta. Odmah u misli prizivamo kompjuterski program za obradu slikovnog materijala. No, niti jedna od ovih fotografija nije nastala u dalekom svemiru niti kompjuterskom manipulacijom. Sva su nastale fotografiranjem događanja kroz mikroskopski okular. Autor kaže: „Vodene otopine… …Sastavni su dio boja u tisku novina i knjiga, sokova i hrane, lijekova…

Dovoljna je po jedna kap odabranih otopina… …i igra započinje.“

Zapisi svjetlom Josipa Madračevića, nakon bilježenja, podliježu rekapitulaciji uvođenjem u područje likovnosti. Autor je svjestan problematike medija. Danas svatko može napraviti korektan fotografski uradak. Svjedoci smo fotografskih izložbi sa već viđenim motivima. Autori se trude biti začudni ili dekorativni. Podražavaju se povijesni načini. Podvaljuje se atraktivan dokument. Voli se fotografija koja evocira sjećanja. No, pred nama nije ništa od nabrojenog. Ovo je prezentacija gdje je fotografska tehnologija postala medij za dokumentiranje novih svjetova. Podastrto ne možemo vidjeti u dimenziji koju smo sposobni zapaziti. Iako su ovi oblici svugdje oko nas, jer radi se o kapljici vode, bilo je potrebno potruditi se i zaviriti u mikroprostore.

Josip Madračević nam odškrinjuje vrata neviđenog. Zavodi nas sadržajem jer sve fotografije, svaka za sebe, imaju naglašenu likovnost iako niz nema odmah jasnu poveznicu. Očita je jedino unutrašnja snaga predstavljene moguće realnosti. Autor kadrove izrezuje granicama koje sugeriraju tempo. Na svim radovima prisutan je ritam postignut na nekoliko načina. Nekima je karakteristika linijski oblik a nekima rasterirane plohe. Često je snažan kolor nosilac izražajnosti. Planovi, linije, obojene površine na radovima dobro komuniciraju sa izrezom. Detalji nisu prepoznatljivi no cijeli rad djeluje kao začudna realnost.

Pojedina fotografija ovog ciklusa dio je serije i progovara o nizu promjena. Na djelu je problematiziranje tijeka. Opisivanje nameće ideju o mijeni. Ritam je oznaka mijene. Naša zapadna civilizacija oduvijek je imala nerealan pristup odnosu pasivno – aktivno. Uvriježeno je da ritam i kontinuiranu mijenu shvaćamo kao višak stvarnosti umjesto kao djelatan princip. Spoznaja organiziranog kaosa i teorija relativnosti otvorili su novo shvaćanje i odbacili uvjerljivost newtonovskog sustava. Princip determiniranosti pokazuje da se ne može precizno odrediti uzroke, pozicije i rok događanja u osjetilnom ili materijalnom okruženju. Može se predvidjeti samo tendencije događanja. Cijeli poznati i nepoznati univerzum pokazuje se kao organska i iznad svega interaktivna cjelovita pojava. Potreban je ozbiljan mentalni napor da fiksnu spoznaju zamijenimo spoznajom o frekventnim promjenama i tijeku svih stvari.

Umjetnik nam tu pomaže. On se više ne oslanja na tradiciju i uvriježene kanone. Pred nama je likovno istraživanje koje problematizira mogućnosti viđenja. Josip Madračević dokumentira da ono što ne vidimo golim okom također postoji. Postavlja se pitanje ovisnosti o pogledu a vid je samo jedno od naših osjetila. Ovime je otvorena Pandorina kutija. Postmodernistički pristup: umjetnik postaje istraživač. Uvriježeni načini doživljaja svijeta urušavaju se jedan za drugim. Nestaju ovisnosti u koje smo skoro povjerovali. Univerzum više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu već kao polje energija koje se emaniraju različitim oblicima. Morfološka polja dokazuju se znanstvenim spoznajama kvantne fizike. Čovjek više nije kemijska i fizikalna reakcija već energetski naboj. Umreženost svega uvjetuje i nas kao osobe. Ovdje se znanost približava spoznajama budizma koji nije vjera već način doživljaja univerzuma i stil života. „Caru carevo – Bogu božje“ postaje fraza za lakovjerne. Matematička logika je primjer zlorabe u doktrinalnim učenjima koja koriste socijalne sankcije kako bi potisnuli neželjene sumnje i zadržali položaj uvriježenog sistema. Ohrabrujuće je da se dramatična promjena diskursa zapadne civilizacije prihvaća i među običnim ljudima. Pravilo gomilanja materijalnih dobara što obezbjeđuje komfor, karakteristična za zapadna društvena uređenja i prateće religije, gubi dah. Istovremeno fizičari i filozofi, kvantnom teorijom, fraktalima, bozonima redefiniraju realnost. Njima se pridružuju i umjetnici. Oni ne mijenjaju svijet revolucijom ali mijenjaju doživljaj okoline i odbacuju načine ponašanja koja su kapitalizam i vjere, ruku pod ruku stoljećima zlorabili. Slijedom navedenog, pojam promatrač mijenjamo u pojam sudionik kao što pojam onog čiji predmet promatramo stavljamo na novo mjesto: opet, sudionikom. Kreator isto kao i promatrač dio su istog sistema. Kao što je veza umjetnika i publike na stari način sasvim neadekvatna, tako proklamirana veza čovjeka i božanstva na stari način postaje neprimjerena fraktalnim spoznajama. 

Josip Madračević problematizira dvije interaktivne točke koje gube izračunljivu poziciju: mikro i makro kozmos. Podastrto je razmišljanje o odnosima u novoj interpretaciji univerzuma. Ovi radovi, bez obzira da li ih doživimo pojedinačno ili kao grupe, govore o ritmu mijena svugdje oko nas. Svijet nije nepromjenjiva i sigurna situacija. Svijet je niz stalnih promjena u nama i oko nas. Sjetimo se iluzije slapa. Da li će se promatrač obratiti dogmi ili će prihvatiti spoznaju o kvantima ostavljamo njemu. Mi smo sretni da kreativni čin jednog autora snažno progovara o univerzumu na najjednostavniji mogući način: bilježeći i podastirući sasvim neznatne detalje materijalnog svijeta. Izrezak iz postojećeg obilja postaje završeni rad. Lirska apstrakcija. Struktura svijeta zasnovana na krajnje neuhvatljivim česticama smještenim, kako piše Paul Virilio: “…u prostor bez dimenzija i u trenutke bez trajanja“.

Eugen Borkovsky, X. 2012.

Josip Madračević, rođen je 1947. god u Badljevini kod Pakraca. Nakon osnovne škole završava stolarski zanat. Na privremeni rad u Stuttgart odlazi 1968. godine. Zapošljava se u tvornici grafičkih boja. 1972. godine prelazi u laboratorij i obavlja poslove kontrole kvalitete proizvoda. Od 1974. do 2008. godine radi laboratorijske poslove u tehničkom servisu tržišta i razvitku grafičkih boja. Godine 2009. odlazi u mirovinu i vraća se u Istru gdje se i dalje intenzivno bavi fotografijom. Tijekom boravka i rada u Njemačkoj, aktivan je radu Hrvatske kulturne zajednice u Stuttgartu. Fotografijom dokumentira rad Hrvatske kulturne zajednice Stuttgartu u pokrajini Baden-Württemberg. Prisutan je i na ratištima u Hrvatskoj. Od 1996. godine počinje se baviti turističkom fotografijom Hrvatske i reportažama iz drugih zemalja. Izdano mu je više foto monografija kod poznatih izdavača. Samostalno izlagao: Pakrac, Varaždin, Zadar, Zagreb (HR) Stuttgart (D). Živi i radi u Poreču.