Odnos crnoga i bijeloga daje Šiblovom ciklusu izvrstan ritam, lutke se savršeno uklapaju…
Miroslav Pelikan
Iznimno važan element u kompleksnom likovnom opusu suvremenog hrvatskog likovnog umjetnika, akademskog slikara Duška Šibla, svakako je teatar, kazalište sa svim svojim ključnim elementima pa i onim najvidljivijim, glumcima, plesačima, pjevačima.
Dio svojih izazovnih ciklusa Šibl posvećuje posebnom teatru, kazalištu sjena (vrsta lut. kazališta u kojoj se plosnate lutke pomiču između jakog izvora svjetla i poluprozirnog zaslona, pa gledaoci — smješteni sa suprotne strane — promatraju igru svjetla i sjene na zaslonu, što predstavama daje posebnu draž.).
Šiblove figure odigravaju svoje čudesne ili tajanstvene role uvijek upućujući određenu poruku gledateljima koji ih takve radoznalo promatraju.
Odnos crnoga i bijeloga daje Šiblovom ciklusu izvrstan ritam, lutke se savršeno uklapaju u tako postavljenu podjelu, mi i oni, oni i mi, moje i tvoje, vaše i naše.
Odavno postavljeno pitanje ali punog odgovora još nema.
No vratimo se neobičnim Šiblovim likovima, licima iz tame, nesvakidašnjih gesti i pokreta s čudnim šeširima ili prepoznatljivim frizurama, uvijek ustrčanim, hektični, u pokretu, u trku, u gužvi, u jurnjavi.
Jesmo li mi ti likovi nepoznatih lica, u uznemirujućem trku s mislima koje se jedva drže za našu kosu jer davno su izletjele iz glave?
Crna, uniformirana lica, likovi iz tame, tamnolike osobe, ljudi u crnom, u ritmu plesa i snazi pokreta.
Doživljaj svijeta i ljudi.
Promišljanje o svijetu jer doista što je svijet ako ne najprije treatar.
Ozbiljan ciklus Duška Šibla, mračan i tajnovit.