Sardoz se laća portretnih situacija, a da uz to poznaje pravilo tradicije
Eugen Borkovsky
Deniz Sardoz ISTRAŽIVANJE IDENTITETA
Denis Sardoz je svjestan da nesigurnost postojanja oduvijek biva kompenzirana određivanjem osobnog identiteta. Važnost tog osobnog biva raspršena socijalnim, društvenim određenjima koja uključuju: etnički identitet grupa/narod, vjerski identitet, spolni identitet, kulturni identitet. Pojmovima se danas poprilično manipulira. Jer, etnički identitet se rađa tek pred nešto više od 150 godina kad se iz feudalizma prelazi u građansko društvo. Podjela feudalnih vladara/gospodara pretače se u konstruiranje tzv. nacionalnih ograđivanja. Vlast i religije podupiru i to novo stanje jer im je uvijek bila potrebna podjela pučanstva radi lakšeg vladanja. Tako nastaju grubo parcelizirane nacionalne države koje nisu pridonijele miru i stabilnosti napose zapadne civilizacije. Upravo suprotno, one i danas unose nesigurnost i razdor, mržnju i ratove među tim nacionalnim tvorevinama.
Sardoz se laća portretnih situacija, a da uz to poznaje pravilo tradicije. On zna koja značenja od prikazivanja lika očekuje slikar, a koja promatrači slike. To su formalni, fizionomski te postularni identitet modela, svodljiv na karakter. Portret je poput znaka društvenih pravila. No, ovo nije izložba portreta. Lica su zamućena pa predstavljena situacija postaje fiktivna scena. Odmah je primjetno da se autor bavio očevidom sličnih modela, ali upravo ta provokativna sličnost rezultata postaje kvaliteta cijele kolekcije. Nameće se pitanje recepcije likovnog djela. Ove radove u ovom sastavu, na ovaj način, možemo doživjeti jedino u galerijskom prostoru. Smisleno usuglašavanje ove kolekcije određuje postav. Drugačije rečeno: niz radova predstavlja se sklapanjem privremene cjeline.
Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Deniz Sardoz
ISTRAŽIVANJE IDENTITETA
samostalna izložba / mostra personale
Kustos: Eugen Borkovsky
otvorenja / aperture: subota / sabato, 7. IX. 2024. u 20.00 h
Opća definicija identiteta jest da je to skup karakteristika po kojima su osoba ili predmet prepoznatljivi ili znani. Često ga se definira istovremeno kao društveni konstrukt i individualan osjećaj. Identitet se često miješa s lokacijom. Okruženje, uz individualni osjećaj pripadnosti, obično daje jedinki sigurnost. Pitanje identiteta traži od nas odluku. Moramo se poistovjetiti s tuđim uvjerenjima, primiriti svoju kreativnost i presvući se u uobičajeno za određenu grupu. Jer, mnogo je lakše biti u krdu nego samostalan, poseban. Teško prihvaćamo činjenicu da se identitet sagledava kao proces, a ne kao zbirka jasno određenih elemenata. Aristotel zapaža: samosvijest razumijeva da zapravo nema identiteta, već kontinuitet ili razvoj u kojem se tek naknadno očituje identitet Ja.
Denis Sardoz, promišljajući interpretaciju, odlučuje se na višekratno otiskivanje obličja te multipliciranje dobivenih grafičkih artefakata. Tu su grupe portreta gdje razumijemo pojam, ali ne raspoznajemo osobe. Pojavljuje se i rad sa samo jednim portretom, problematiziranje urbanog, bez odmah čitljive oznake, ali i ponuda znaka petokrake koja označuje iskorak iz interesno nametnutog doživljaja osobnosti. Umjetnik, uz nizove fotografija lica, koristi poliesterske smole i lazure. Sam materijal izvedbe postaje objekt. Slika, zapravo odraz likova ostaje kemijski preslikan unutar slojeva. Ovisno o broju otiskivanja u poliesteru, originali portreta postaju „potrošeni“ te se kao takvi pojavljuju unutar razvoja projekta. Asocijacije su i na fotografije lica koja na grobovima s vremenom blijede.
Na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje ideje motiva. Umjetnik integrira elemente čiji smisao usklađuje osobnim promišljanjem. Ovaj projekt propituje vrijeme velike produkcije fotografija. Na webu, društvenim mrežama, vlasnici se nameću jasnoćom ili režijom slikovnog materijala koje plasiraju. Objave na društvenim mrežama na silu nude ideju sreće. No, fotografije su najčešće „frizirane“ i snimljene uz ideju prestiža osobe koja se fotografira. Ovdje je drugačije. Umjetnik namjerno zamućuje lica. Nije mu potrebna jedinka nego ideja grupe.
Radove možemo svrstati u područje grafike uz inventivnu uporabu specifičnih otisaka. Teško je razlučiti koji je broj slijeda otiskivanja slikovne matrice predstavljen na pojedinoj podlozi. Ovo slojevanje iznjedrilo je djelomično spontanu, a djelomično kontroliranu popunjenost površine. Podloga svih radova poštovana je kao tehnološka, ali i vizualna osnova motiva. U funkciji je sadržaja. Neki motivi su preneseni šablonski – prepuštajući se zamoru materijala – slike koja blijedi uslijed eksploatacije otiskivanjem. Ponekad se siluete pojavljuju kao prevladavajući element forme, bez obzira i na njihovu nečitljivost, potrošenost vremenom ili autorovim aktivnostima. Kolorirane površine ili detalje autor sklapa promišljeno, uvijek naglašavajući prednji plan.
Dijelovi projekta imaju iskazano porijeklo i materijal: to su fotografije i sintetična smola. Autor poštuje materijal i ne sakriva mu bit unatoč tome što, vođen nakanom davanja novog smisla, mijenja standard doživljaja. Promišljanje izabranog oblika i tehnologije smjerom autorove ideje, rezultira začudnim rezultatima. Onog trenutka kad uobičajene predmete pronađemo u nepodesnoj kombinaciji i još i u izložbenom prostoru, potaknuti smo na propitivanje smisla samog čina, a ujedno smo upozoreni na ono što inače ne smatramo čudnim. Blisko enformelu, po odnosu prema materijalu, autor se odlučuje na apliciranje gotovog slikovnog materijala – malih portreta kojima zamjenjuje standardne likovne elemente. On intervenira materijalom: aplicira ljudske likove djelomično transparentnom emulzijom. Te intervencije uvijek su u dosluhu s idejom inicijacije koja u rezultatu funkcionira kao sociološko upozorenje. Propitujući artificijelnost umjetničkog jezika, autor ga izvrgava neuobičajenom likovnom gradbenom materijalu. Uklopljeni dijelovi čine sustave koji postaju ideogrami.
Nečitka obličja aktera uznemirujuća su. Groteskna dramatika postignuta je izbjegavanjem aktivnosti. Analiziramo li oblikovane situacije, shvaćamo da su likovi blokirani običajima, sustezanjem. Scene signiraju činjenicu da smo postali poslušni marginalci, a ne akteri civilizacije, socijalne okoline u kojoj funkcioniramo. Postajemo lutke na koncima koje vodi i kontrolira nevidljivi, ali čelični zagrljaj profita. Evidentiranje te pasivnosti nosi snagu ovog likovnog projekta i uklapa ga u recentno vrijeme. Sardozovi akteri zaustavljeni su u introvertiranim situacijama izazivaju dojam osamljenosti i nesigurnosti. Osamljeno se često i sami osjećamo iako okruženi grupom. Svjesni smo nemoći. Bol nemoći kao i bol nadmoći uzrokuje posljedice. Nauka nam ne pomaže. Ona je postala oruđem kontroliranog progresa, ali nije riješila probleme. Ona pod krinkom neutralnosti služi kao isprika za dominaciju, manipulaciju i represiju vlasti. Financijere znanosti, kapital, politiku i vjeru ne zanima pojedinac. Stvara se kontrolirano krdo kojim se manipulira.
Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Nejasni obrisi grupa otisaka unose pojam sumnje. Sumnja je oznaka tijeka. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Onog časa kad se rodi sumnja, pokrećemo misao ka promjeni, bez obzira oslanjamo li se na doživljaj, mišljenje ili na fizičku analizu situacije. Tijek stalnih promjena, opisan u teoriji organiziranog kaosa i dokazan na području kvantne fizike, utječe na percepciju svijeta oko nas. Sardoz sumnja, rastačući fotografije u rastere. Radeći godinama na projektu, autor kao da se kontrolira, primiruje gradeći objekte i koncentrirajući motiviku unutar zadane ideje. Kao da ritual oblikovanja pretapa u osobnu mijenu stava. Jer, iako nečitki, ovo su zapravo portreti nas samih, otuđenih pojedinaca. Naša osamljenost dobiva zrcalnu sliku okruženja. Kao što smo zagadili prirodu, tako smo zagadili i međusobnu komunikaciju. Autor ne sugerira ni vrijeme niti mjesto događanja. Osobni doživljaj je ponuđen, ali namjerno nije oblikovno opterećen definicijom. Preskočena je naracija. Promatrač se mora sam odlučiti što doživljava gledajući ove radove. Doživljava li predmet ili događaj. Autor se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju aktivnog promatrača. Nameće se pitanje: jesmo li i sami nalik na izbijeljene portrete nakon autorovih intervencija?
Denis Sardoz rođen je 1969. godine u Puli gdje je završio Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna. Diplomirao je na Pedagoškom fakultetu u Rijeci 1994. likovnu kulturu, smjer grafika. Od 1995. zaposlen je kao profesor stručnih predmeta u Školi primijenjenih umjetnosti i dizajna u Puli. 2017. godine stekao je zvanje profesor mentor stručnih predmeta. Koordinator je i sudionik brojnih međunarodnih Erasmus projekata gdje je stjecao radno iskustvo i nove kompetencije u međunarodnom okruženju. Stekao relevantno radno iskustvo u metodologiji rada sa studentima, nova znanja o metodama umjetničke edukacije i novim umjetničkim praksama.
Od 2022. predavač na studiju Audiovizualnih komunikacija i dizajna u Puli gdje predaje kolegije Uvod u dizajn i Kreativni proces. Član je Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre od 1994. godine, u više je navrata bio član upravnog odbora, a trenutno je potpredsjednik društva. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu, te je autor nekoliko javnih skulptura na području grada Pule. Dobitnik je nekoliko nagrada za svoj umjetnički i pedagoški rad. Živi i radi u Puli.
