Miroslav Pelikan: ZLATO
Nevelika gostionica GROZD uvijek je bila puna, posjećivali su je redovito stalni gosti, uglavnom stanari iz obližnjih ulica ali i povremeni gosti koje je posao dovodio u ovaj mali gradić. Gradić je presijecala plitka rječica, koja bi se ponekad znala razgoropaditi pa bi njezine nabujale vode prekrile obale i svojom silinom ometale monotoni život stanovnika. Gostionica se nalazila na obali rijeke, no ponešto izdignuta, tako da je i za najvećih poplava ona bila iznad vode i uvijek otvorena za svoje goste. Unutarnjost gostionice činile su dvije velike prostorije, prva, veća za piće i druga za jelo. U prvoj je najčešće bilo znatno bučnije ali i nekako toplije pa bi mnogi gosti i objedovali u njoj. Druga prostorija, manja i tiša i nekako mirnija. Tu su većinom sjedili gosti iz drugih krajeva, često pregovarajući jedni s drugima u vezi raznolikih poslova, isplaćivali jedni druge, posuđujući ili uzimajući ili ulažući novac. Doista, u toj se prostoriji okretao veliki novac, no, nikada se nije desio ni najmanji incident. Gostionica GROZD bila je oduvijek mjesto sigurnog posla. Gosti iz prve prostorije rijetko su odlazili u drugu, njihov svijet postojao je samo u prvoj prostoriji, odaji s desetak stolova i velikim šankom. Skupinu stalnih gostiju predvodio je Ivan Edison Čorak, pomalo izumitelj, inače dosta uspješni prodavatelj osiguranja. Pored njega često je sjedio Mladen Obad Uteg, bivši sportaš, dizač utega, jednom treći u izbačaju na nekom davnom takmičenju, u životu krojač u lokalnoj tvornici… … …
Pročitajte cijelu priču Miroslava Pelikana: ZLATO !
