Svako je likovno oblikovanje mogućnost igre za umjetnika i za promatrača. Susret se događa izložbenom prezentacijom. U igri se za oba sudionika sve neprestano mijenja, ne samo prelazeći od jednog do drugog rada, već i pri svakom sljedećem pogledu na isti rad. Bogomir Duzbaba podastire fotografije koje izazivaju zanimanje u prvom čitanju. Nove konotacije javljaju se pažljivijim promatranjem, a sasvim nove bivaju asocirane temeljem postava. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i pojedinog rada bez obzira na pozicioniranje u prostoru i rad kao dio niza ili grupe. Postav postaje moguća varijanta interpretacije.
Pred nama su doživljeni trenuci koji se ne mogu ponoviti. Dvojbenost pojma trenutak i njegov obim, značenje i definicija, mogu se različito interpretirati. Trenutak može biti konvencionalno tumačen, sekundom, danom, godinom, a može biti personaliziran i sveden na doživljaj individualnog saznanja. Od toga ovisi kakva će relacija biti uspostavljena u procesu komunikacije umjetnika samog sa sobom ili promatrača i djela. Kolekcija fotografskih radova koje potpisuje Bogomir Duzbaba poigrava se promatračevom percepcijom na području vizualnog i doživljajnog. Radovi iniciraju nekoliko mogućih interpretacija. Najzanimljiviji diskursi su premisa autora, vrijeme nastanka radova i ponuda promatraču.
Prilikom dogovora i selekcije fotografija za izložbenu prezentaciju, odlučeno je da se projekt sačini od dvije grupe radova. Jednu grupu čini ponuda detalja slučajnih, atmosferskim promjenama „dovršenih“ motiva. Drugu grupu radova čine isječci kombinacija poteza učinjenih voljno, ljudskom rukom. U obje grupe autor uvijek iz viđenog izrezuje detalj. Iako radovi na prvi pogled djeluju apstraktno, ubrzo zapažamo da je izborom elemenata, postojećoj vizualnoj činjenici, ponuđena nova realnost. Izbor odražava ambivalentnost motiva.
Autor se prepušta kultiviranom instinktu. Promišljanje počinje kombinacijom slučajnosti i osluškivanja osobnog dojma. Tako se pred nama nižu radovi koje možemo predstaviti u nizu koji nije kronološki vezan uz nastanak već uz količinu uklopljene energije. Daljnje istraživanje / igranje, rasprostire se na spomenuta područja. U jednoj grupi oblika prevladavaju tonovi, bogate nakupine koje mogu asocirati na dijelove pejzaža. Drugi oblici koje nalazimo na radovima su izresci grafizama, linije ili potezi slični nekom znakovnom pismu. Obje grupe dramatično se preklapaju u energiji kreativnog čina tijekom postupka i u rezultatu moguće prezentacije.
Kadrovi, primijećeni na objektu, pred nama se pojavljuju kao nove likovne činjenice. Kompozicije odlukom izreza postaju uravnotežene. Najčešće elementi izlaze izvan formata. Oblici više ne odražavaju promatranu stvarnost. Možemo prepoznati karakter motiva i stanje autora: pomak od vidljivog ka skupu doživljaja koji oblik pretvaraju u proživljeni stav. Viđenom motivu mijenja se bit i daje nova razložnost postojanja. Artefakt je fiktivna scena za suočavanje onog koji oblikuje i promatrača. Time je promatrač aktivno uključen u proces. Promatrajući radove, moramo zanemariti porijeklo, prepoznatljivost motiva i detalja koji su sastavni dijelovi kompozicija. Vrijeme je tzv. alter postmoderne, kad umjetnost gubi funkciju zadanog prikazivanja. Javlja se intenzivna umjetnička djelatnost, gdje umjetnik ima ulogu svjedoka i aktera trenutka, bez ustručavanja i nepoštivanjem bilo koje dosljednosti osim dosljednosti osobnoj igri. Motiv je polazište, bojno polje na kojem može izgovoriti intimno. U našem slučaju, Bogomir Duzbaba podastire svoj doživljaj. Fotografska tehnologija pokazuje se idealnim medijem. Nakana autora osmišljena je tehnološkim mogućnostima objektiva. Ponekad gestualno, ponekad sasvim pitomo, čak i na istom radu očitavamo raspoloženja, utiske, trenutne odbljeske svijesti. Inicijalni pokretač uvijek je detalj. Rezultat je uvijek viđenje a ne vidljivo.
Tako pred promatračem nisu jednostavni zadaci. Većina će tražiti oblike i, biti će zadovoljena u količini ovisnoj o individualnoj maštovitosti. Umjetnik nas izaziva a da nam ne nudi rezultat već samo aluzije. Ponuđena autorova asocijacija na tijek dodiruje suvremena filozofsko – fizikalna postignuća. Osvješćivanje spoznajom o mijeni, vodi nas teoriji organiziranog kaosa i doživljaju mijene kao stalnog tijeka svih stvari u nama i oko nas. Fraktali, kvanti, strune i teorija relativnosti s početka 20. stoljeća, otvorili su univerzum kvantne fizike i poljuljali referentne točke kartezijsko – newtonovskog sustava. Novim shvaćanjem na udaru je vjera i znanost. Prozvana je pouzdanost znanja i uma, kao uzvišenih entiteta s pomoću kojih smo opisivali realnost kroz protekla stoljeća. Nova je znanstvena spoznaja potaknula dramatične promjene u percepciji, od fiksne spoznaje ka spoznaji frekventnih promjena tijeka stvari. Princip determiniranosti je pokazao da ne možemo sa sigurnošću odrediti uzroke, položaj i vrijeme događanja u osjetilnom svijetu. Možemo tek odrediti tendencije događanja. U suprotnosti s mehaničkim pogledom na univerzum, on se pokazao kao nadasve interaktivna cjelovita pojava. Umjetnik ritam mijene spaja s osobnim doživljajem i čini ga vidljivim. On računa na naše vizualno iskustvo. Prokazane su granice između vidljivog i doživljenog. Poput stilskih vježbi. Nalazimo se pred nizom koji ima početak, ali ne znamo mu kraj. Radovi pred nama dio su serijala koji može trajati još samo jedan klik ili su začetak beskonačnog niza koji će dalje slijediti autorovu moć imaginacije. Tijek je zaustavljen u trenutke kako bi mogao biti nastavljen u svakom sljedećem trenutku.
Bogomir Duzbaba, nakon niza godina aktivne igre svjetlosnim zapisima, čisti naslage htijenja i vraća se propitivanju samog smisla kreativnog čina. Autor nas podsjeća da je spoznaja proces koji zahtijeva stalno razmatranje kojemu nema svršetka. Ideja o stalnom tijeku i promjenjivosti svega i činjenica zapažanja, kojemu slijedi plasman artističkog artefakta, percipiranje ponuđenog postavlja na područje evokacije energija. Nemir nalazimo u činjenici da je materija samo jedan vid energije. Insinuacija postojećeg i mogućeg pretvorena je u krhku sigurnost trenutka.
Eugen borkovsky
Bogomir Duzbaba rođen je u Voloskom 1957. godine. Profesor je vjeronauka i sanitarni inženjer. Zaposlen u zboru opere HNK "Ivan pl. Zajc" u Rijeci. Fotografijom se bavi tridesetak godina. Surađivao u listu "Val" i "Adria-mehr". Dobitnik je druge i treće nagrade na natječajima AVFK u Delnicama. Na foto natječajima Grimalda dobitnikom je nekoliko pohvala i prve nagrade 2010. godine. U Pazinu osvaja drugu nagradu na natječaju u organizaciji DLS Pazin 2011. godine a iste godine i pohvalu na "Petrovi" u Vranji. Sudjelovao na izložbama "More" kino kluba "Liburnija" u Rijeci. Redovito je sudionik likovnih projekata u Grožnjanu i na mnogim kolektivnim izložbama. Živi i radi u Rijeci.
